Na današnji dan 1994. godine poginuo je brigadir Ante Primorac, zapovjednik elitne Postrojbe za posebne namjene “Ludvig Pavlović” u sastavu HVO-a. Rođen je 1966. godine u hercegovačkom selu Kašče, na padinama Biokova.
Ratni put započeo je u 1. dragovoljačkoj pukovniji Kralj Tomislav pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže iz koje se kasnije razvila PPN “Ludvig Pavlović”.
U operaciji “Lipanjske zore” 1992. godine teško je ranjen u borbama za selo Gubavica. Unatoč tome što je nakon toga ostao 70-postotni invalid vratio se na bojište.

Poginuo je nekoliko dana nakon oslobađanja Kupresa i završetka operacije “Cincar” pri srpskom granatiranju Čajuše, ispred hotela Adria Ski.

Gubitka svojeg najboljeg prijatelja od djetinjstva prisjetio se Ivica Primorac: “U trenucima kada sam branio našu zemlju pitao sam se, čemu ovakav kaos i patnja. Zašto ljudi umjesto suza radosnica liju krv i patnju. A onda sam primio vijest da je moj prijatelj Ante stradao boreći se za slobodu hrvatskog naroda. Od svih ožiljaka koje sam primio, ovaj je najviše bolio. Nikad nije ni zacijelio, a sam dodir s njime izazivao bi zbrku emocija. Probudio bi dijete u meni koje nije prestajalo plakati. Bio sam dječak koji je samo želio tu nogometnu loptu i prijatelja Antu s kojim ću se naganjati oko nje. Nikad ne znaš kad ćeš nekoga izgubiti. Hoće li njegov osmijeh u tom trenutku ujedno biti i zadnji koji si vidio, hoće li taj trenutak koji provodite skupa biti zadnji. Da smo to tada znali, pomislili bi, ma smijali bi se najviše što možemo. Promislili dobro sto ćemo jedan drugome reci za posljednji put. Ali nismo to znali. Zato je svako naše ekipno druženje i bilo spontano. Smijali smo se i plakali skupa ne znajući da tada stvaramo najljepše uspomene za život. Priče koje danas pričam svojoj djeci s ponosom na licu. I znam da ih i Ante tada sluša.”
Cijeli tekst koji je Ivica posvetio Anti – https://bit.ly/2QoskLn

Autor teksta – Borna Marinić