Logor je bio u funkciji od 19. kolovoza do 13. prosinca 1991., kada su preostali zarobljenici prevezeni u logor u Staroj Gradiški.

Na pakračkom području bilo je nekoliko stratišta Hrvata i nesrpskih civila u Domovinskom ratu: u Pakračkim vinogradima, Kusonjama, Dragoviću. Donjoj Šumetlici, u ulici Veberov sokak, Kukunjevcu, Gavrinici, u Strossmayerovoj ulici u Pakracu, u Donjem Čagliću, u Lipiku, itd.

Svakako je najpoznatiji zloglasni logor koji se nalazio u mjestu Bučje na cesti Pakrac-Požega duboko u okupiranom teritoriju.

Samo na tim mjestima ubijeno je stotinjak civila nesrpske nacionalnosti (Križan, Benković, 2009: 33). Otmice su na pakračkom području počele već 14. kolovoza 1991., pet dana prije općeg napada, što možemo protumačiti kao svojevrsno zastrašivanje stanovništva. Prvi logor bio je u napuštenom naselju Grđevica u lovačkoj kući, međutim kada je taj prostor postao premalen za silne zarobljenike, odlučilo se logor premjestiti u Bučje. Tamo su zarobljenici bili raspoređeni u zgradi šumarije (u kojoj je bilo sjedište tzv. milicije), zgradi osnovne škole te u zgradi veterinarske stanice. Zatvorenici su trpjeli iživljavanje psihičke i fizičke prirode.

Premlaćivanja su bila svakodnevna, lomilo im se prste, rezalo dijelove tijela, tjeralo da stoje na hladnoći gotovo goli te su tjerani na težak fizički rad. Također su dobivali samo dva obroka dnevno i to uglavnom ono što je ostalo čuvarima. Nužda je bila vršena uglavnom u jednu posudu koja se nalazila u sobi u kojoj su obitavali zarobljenici. Razni veterinarski preparati ubrizgavani su im u tijelo od čega su mnogi preminuli. Broj osoba koje su prošle kroz ovaj logor nepoznat je, no pretpostavlja se da je u njemu bilo tristotinjak logoraša.

Logor je bio u funkciji od 19. kolovoza do 13. prosinca 1991., kada su preostali zarobljenici prevezeni u logor u Staroj Gradiški.

Srpski pobunjenici odlučili su svoje sjedište premjestiti na sigurnije područje, budući da su hrvatske snage započele s ofenzivom. Samo Bučje oslobođeno je 26. prosinca 1991., dok su zarobljenici koji su prevezeni u Staru Gradišku konačno razmijenjeni 15. siječnja 1992. na velikoj razmjeni na Gavrinici u Pakracu (Miler, 2012-2013: 109-112).

Iz rada Domovinski rat na području općine Pakrac, Ivan Zvonimir Ivančić

*Pakračko područje je nacionalno mješovito područje, što je nasljeđe Austro-Ugarske. Osim Hrvata i Srba, ovdje su se naselili pripadnici naroda iz raznih dijelova monarhije: Česi, Mađari, Nijemci i Talijani. Najveći dio Nijemaca istjeran je 1945. godine, a u Domovinskom ratu žrtve velikosrpske agresije bili su i druge nacionalne manjine, a ne samo Hrvati (primjeri velikih zločina nad Česima u Ivanovom Selu kod Daruvara, te istočnije nad Mađarima u Laslovu, Korođu, Daljskoj planini, Rusinima u Petrovcima) .

U Domovinskom ratu dolazi do sukoba u gradu, pa grad ostaje na liniji bojišta sve do operacije Bljesak, dok Hrvati, Nijemci, Talijani, Mađari i Česi zajedno brane grad od velikosrba koji su upravo Pakrac smatrali svojim “glavnim gradom” u tzv. Srpskoj Autonomnoj Oblasti Zapadna Slavonija. Okupirana područja Zapadne Slavonije etnički su očišćena od nesrpskog stanovništva.