Od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika na području Republike Srpske prema podacima Katoličke Crkve danas živi tek njih oko 12.000.

U dva dana 14. i 15. kolovoza 1995., u čamcima preko Save u Davor prevezeno 2.000 Hrvata prognanih s banjalučkog područja. Bio je to pravi pogrom starosjedioca Hrvata s njihovih vjekovnih ognjišta.

Prije 24 godine, sredinom kolovoza 1995., počelo je definitivno protjerivanje (pogrom) nenaoružanog, miroljubivog, preostalog nesrpskog stanovništva – katolika i drugih – s područja šire banjolučke regije, današnjega sjevernog i sjeverozapadnog dijela entiteta genocidne tvorevine Republike Srpske. To je uslijedilo nakon potpisivanja “Dogovora” o “nesmetanom odlasku civilnog stanovništva s područja RS”. Sramotni “Dogovor” su u Banjoj Luci potpisali – uime RS dr. Nikola Koljević, potpredsjednik RS, a uime Međunarodnog komiteta crvenog križa (MKCK), odnosno njegovog predsjednika Cornelia Samaruge, njegova zastupnica Lucie Stenthal.

Od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika na području Republike Srpske prema podacima Katoličke Crkve danas živi tek njih oko 12.000.

Protjerivanje Hrvata iz Banja Luke

“Mi smo u našem gradu i kraju svjedoci da su brojni mirotvorci nasilno protjerani i da im je sve do sada onemogućen održivi povratak u njihova rodna mjesta. Prema međunarodnom pravu, to je zločin – genocid za koji netko mora odgovarati”, rekao je o tom pogromu biskup Komarica.

U samo 15 dana kolovoza 1995. iz banjolučkog kraja protjerano je 20.000 Hrvata i to čamcima preko Save iz Srbca u Davor. Svoj doprinos etničkom čišćenju dao je Međunarodni Komitet Crvenog Križa (MCK) koji je aktivno sudjelovao u protjerivanju pod krinkom spajanja obitelji.

Dok je prije rata bilo 29.050 Hrvata u banjolučkoj općini, prema popisu iz 1991., sada ih možda ima dvije do tri tisuće – svi ostali su protjerani. U Župi Petrićevac bilo je prije rata 6000 župljana, a sada ih ima 370, uglavnom starijih.

Msgr. Ivo Tomašević lani je iznio zastrašujuće podatke o nestajanju Hrvata katolika u entitetu Republike Srpske iznijevši podatke o kretanju broja vjernika u župama na području Vrhbosanske nadbiskupije. Između dva zadnja popisa iz Bosne i Hercegovine nestalo je više od 260.000 Hrvata.

U Republiku Srpsku vratilo se samo 5 posto Hrvata. U Posavskoj je županiji 1.400 neobnovljenih kuća. Većina je egzistenciju osigurala u Hrvatskoj, Švicarskoj i Njemačkoj.

Za kraj, valja naglasiti da je i Drugom svjetskom ratu najviše stradao upravo hrvatski Važno je, ističe, da se sačuva kultura sjećanja.narod sjeverozapadne Bosne (Banjalučka regija), a o tome govori i podatak da je na tom dijelu Bosne ubijeno čak 73% svih katoličkih svećenika.

Kultura sjećanja – žrtve velikosrpskog genocida u Banja Luci i šire

Bedrudin Gušić, novinar i publicist, kaže da postoje podaci da na području Banje Luke ima oko 500 civilnih žrtava rata Bošnjaka i Hrvata koji su stradali u samog gradu ili na prisilnom radu.

Važno je, ističe on, da se sačuva kultura sjećanja.

U Banjoj Luci se nisu vodila ratna djelovanja kao u Oluji, a ubijen je i protjeran i ubijen veći broj ljudi iz samog grada, a posebno iz cijele šire banjalučke regije. O tome se šuti i ne priča, niti hrvatski političari, a posebno ne srpski koji niti ne govore o genocidu u Banja Luci i sjeverozapadnoj Bosni

Čak 80.000 Banjalučana, Bošnjaka i Hrvata, otišlo je iz tog grada. Srušeno je svih 16 džamija, ljudi su otpuštani s posla, tjerani iz stanova, slabi na prisilni rad. U Banjalučkoj biskupiji srušena je čak 81 katolička crkva, to je broj koji je nevjerojatno velik, jer s druge strane većina pravoslavnih crkava je sačuvana od rušenja. Preko 90 posto katoličkih crkava i sve džamije na području Banjaluke su minirane ili devastirane, i to bez ratnih djelovanja, koje je npr. bilo prisutno u Oluji. Mnogi od oštećenih ili srušenih objekata bili su kulturno povijesni spomenici, pa je teško i procijeniti kolika je šteta nanesena njihovim uništavanjem.

U Banjalučkoj biskupiji nalazi se i selo Briševo, mjesto najvećeg maskara i masovnog ubijanja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Sveukupni broj žrtava katolika na području Banjolučke biskupije u proteklom ratu iznosi 1054, od toga 614 civila (među njima 7 svećenika i jedna redovnica) i 440 vojnika (pripadnika različitih vojski, najviše HVO-a) ili 910 muškaraca i 144 žene. Najviše sveukupnih žrtava imao je Bihaćki dekanat (386 žrtava) koji je prvi i po broju civilnih žrtava (282), dok je Jajački dekanat imao najviše vojnih žrtava (106). Župa s najvećim brojem ukupnih žrtava je Jajce (136), dok je župa s najviše civilnih žrtava Stara Rijeka imjesto Briševo(81).

Zločini nad Hrvatima Banja Luke imaju svoj kontinuitet od 1941. do 1995. godine

Dr. Ante Orlovac napisao je knjigu „Gubitci Banjolučke biskupije u ratu 1992.-1995.“ Riječ je o svojevrsnom žrtvoslovu Banjolučke biskupije u kojemu je autor poimence popisao sve civilne i vojne žrtve s područja te biskupije u proteklom ratu u BiH.

Izdvojio je neke podatke koji govore o mjestima i okrutnim načinima stradavanja civila i vojnika. Tako se o civilnim žrtvama navodi: izveden iz svoje kuće i ubijen na dvorištu, masakriran i ubijen u vlastitoj kući, obješen u svojoj kući, zaklan od četnika u svojoj kući, poginula od eksplozivne naprave postavljene na prozor njene kuće, izgorjela u svojoj kući koju su zapalili srpski teroristi, ubijen tupim predmetom, ubijen željeznom šipkom, ubijen krampom kod kuće, izboden nožem, ubijen na kućnom pragu, četnici ga odveli od kuće u zatvor gdje je zlostavljan, razapet na drvo u gradskom parku, poginuo na prisilnom kopanju rovova, strašno zlostavljan i masakriran: vezan za hrast i zaklan nedaleko od svoje kuće (oderano mu lice u obliku križa), izveden iz konvoja Crvenog križa i ubijen, ubijen od vojne policije Republike Srpske, ubijen u svojoj kući od srpskih ratnika koji su se vraćali s bojišta, ubijen u živom zidu u koji je bio odveden, ubijen u logoru ili umro od posljedica torture i mučenja u logorima (pa se navode: Keraterm, Omarska, Manjača, Betonara kod Sanskog Mosta, Kamenica kod Drvara, Batković kod Bijeljine), morao po četničkom nalogu skupljati mrtve i voziti u masovnu grobnicu pa strijeljan kao nepoželjni svjedok.

Tragedija Hrvata Banja Luke i šire okolice u Domovinskom ratu samo je nastavak iste priče pogroma i ubijanja Hrvata od strane četnika i partizana u vrijeme NDH, a osobito partizanskim genocidom nad hrvatskim narodom nakon završetka II. svjetskog rata.