Kada su krajem studenoga i u prosincu 1941.četnici nakon sloma u Srbiji prešli na teritorij NDH, počeli su strašni pokolji uz granicu sa Srbijom. U dio NDH uz granicu sa Srbijom ubijano sve što nije srpsko, a u Goraždu je osim muslimana živjela i zajednica od nekoliko stotina katolika. Pokolji su nakon ulaska četnika trajali cijeli prosinac i sve do kraja siječnja 1942. godine.

Sve ovo srpska vojska ponovila je u posljednjem ratu, na istom području i na isti način. Drina je ponovno bila crvena od krvi uz granicu sa Srbijom od Zvornika do Foče.

Malo je poznato da je u Goraždu rođen poznati hrvatski svećenik i komunistički mučenik don Anto Baković, koji je kao dijete bio svjedok četničkog pokolja u Goraždu. U Goraždu su ubijene i časne sestre poznate kao Drinske mučenice.

Ne zaboravimo: aktivni pobornik četničkog pokreta i bivša desna ruka četničkog vojvode Vojislava Šešelja je današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Dana 30. srudenoga 1941. godine domobranske jedinice Nezavisne Države Hrvatske i talijanska vojska napuštaju Goražde, a samo dan kasnije u Goražde ulaze četnički odredi. Prilikom samog ulaska u grad brojni stanovnici Goražda su sačekali četnike, uglavnom iz straha dok je bilo i onih koji su ih dočekali kao oslobodio će jer su smatrali da će im njihova vlast donijeti bolje stanje nego što je to bilo pod Talijanima. Četnike je na mostu dočekao Mitar Traparić sa srpskom zastavom, nakon čega je otpočeo proces odvajanja stanovništva, kao nedavno u Vukovaru i Srebrenici. Na desnu stranu su postrojavani Srbi, a na lijevu Muslimani i Hrvati. Nakon što je četnički komandant Dangić održao govor u kome je, između ostalog, rekao: “Mi smo se digli Srbi sa motikom i vilama u ruci, šta je ko imao protiv Hrvata i Muslimana”, Traparić je odgovorio: “Hvala Vam braćo četnici što ste nas oslobodili Hrvatske i turskog zuluma… Pod ovo malo vladavine Hrvatske, a nama sto godina pod njihovim terorom smo živjeli, ipak smo svi radili koji se osjećamo Srbi i pomagali četničku organizaciju”. Dangić se tada okrenuo zarobljenim i okupljenim Hrvatima i Muslimanima i rekao: “Nema više Hrvata nema više Turaka, sada je velika Srbija. Nećemo više zajedno mi i balije”.

Bilo je jasno da se sprema strašan zločin nad nesrpskim stanovništvom. Isto veče je otpočelo i zvjersko klanje i pljačkanje. Podijeljeni u nekoliko formacijs četnici su počeli u masama dovoditi uhapšene, čija je sudbina okončana na krvavom mostu u Goraždu. Pored ljudi iz Goražda, na most su dovođeni i stanovnici Rogatice, Čajniča, okolice Foče, Višegrada, kao i svih obližnjih mjesta gdje je živjelo nesrpsko stanovništvo. Za pojedince su organizirali i potjere, ukoliko su saznali da je pobjegao kako bi spasio svoj život. Na most su dovedene grupe ljudi od 50 do 300, pa i više.

Cijela sela i okolica samog Goražda gotovo su u potpunosti ostale bez muških pripadnika. Primjera radi familija Sijerčića, koja je naseljavala selo Odžak kod Goražda i koju je činilo preko 40 domova, ostala je na samo četiri odrasla muškarca, koji su uspjeli na vrijeme pobjeći. U selu Dešava četnici su pobili sve muške članove koje su zatekli. Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7 000 ljudi, a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20 000 ljudi.

Određeni broj se ipak uspio spasiti prvenstveno zahvaljujući čestitim građanima pravoslavne vjeroispovijesti. Među takvim se naročito istakao Stevo Halet, i naročito Marko Šekera, bivši vojni narednik. On je svojoj braći davao upute na koji način će spasiti pojedine građane nesrpske nacionalnosti. Seljak Milan Bosnić skrivao je nesrpske civile na svom posjedu, a potom im davao upute na koji način će pobjeći kako bi spasili živu glavu. Slično su učinili i Dušan Raca i Rajko Srndović, koji su u posljednji čas spašavali ljude koji je dovedeni na most.

O strahotama u Goraždu svjedoči i Vlado Milanović, koji navodi: “Dok sam čuvao stražu na mostu, vidio sam često puta po noći, kada se malo smrklo, kako četnici dovode građane i seljake, muslimane iz Goražda i okolice, te ih na mostu kolju i ubijaju i bacaju u Drinu. Tom se prilikom znao čuti vrisak, očajnički krik, plač i molbe ubijanih. Malo sam poznavao svieta u Goraždu, pa ne znam sve reći, tko je ubijen, ali mislim, da će od mene više znati moj brat Relja. Četnici su potpuno opljačkali muslimanske i hrvatske trgovine. Dosta je četnika bilo, koji su na šubarama imali mrtvačke glave. Kada smo pošli na položaj, išli smo pod četničkom i srpskom zastavom.”

Svake godine u Goraždu se odaje počast ubijenim i time se čuva sjećanje na genocid koji su počinili četnici nad stanovnicima Goražda i okolnih mjesta.

Sličnu sudbinu proživjelo je Goražde i u posljednjem ratu. Ova enklava se uspjela održati više od tri godine u okruženju četnika. Da nije, Goražde bi doživjelo sudbinu Srebrenice.

Da, potoci krvi tekli su Drinom i u posljednjem ratu, a ubojice su bili sinovi i unuci onih istih koji su ubijali u Goraždu 1941. godine.

Drina je bila crvena od krvi i 1941. i 1992. godine.