Kata Šoljić, jedna je od majki koja je dala izniman doprinos Domovinskom ratu i ostala bez onog najvrijednijeg što ima, svoje četvero djece: četvorice sinova i zeta.

Mladi Torcidaši ne dozvoljavaju da nestane spomen na Katu Šoljić i njene sinove:

[ IN MEMORIAM ]Kata Šoljić ( 8.7. 2008 – 8.7.2018. ), majka četvorice poginulih branitelja i junakinja Domovinskog…

Posted by Torcida Split 1950 on 2018 m. liepos 8 d., sekmadienis

Kata Šoljić rođena je na današnji dan 1922. godine u Donjem Vukšiću, Brčko, a umrla je 2008. godine u Zagrebu.

Nakon što je velika tragedija pogodila obitelj i u Drugom svjetskom ratu kad su poginula četvorica njezine braće čiji grobovi nikada nisu pronađeni, došao je Domovinski rat. Kata Šoljić trudna je preživjela pokušaj strijeljanja u Drugom svjetskom ratu. Umrla je 6. srpnja 2008. godine.

O svojoj baki za protal narod.hr govorio je Tomislav Vukojević, unuk Kate Šoljić.

-Baka je živjela kod nas od moje četvrte godine. Ostala je sama nakon djedove smrti. Obitelj je tada živjela u središtu grada. Otac i majka dosta su radili tako da se o nama, unucima brinula baka. S njom sam najintenzivnije provodio svoje vrijeme, započinje Tomislav Vukojević.

Kad je počeo Domovinski rat, kad su započele barikade i kad su se Srbi u Hrvatskoj pobunili i smatrali se ugroženima, kad su vidjeli da će se nešto dogoditi, baka Kata rekla je da se trebamo skloniti te kako Vukovar neće dobro proći, nastavlja Tomislav.

Vukovar je uvijek bio raznolik – multietični grad u kojem su živjeli ljudi svih nacija i vjera i svi su bili dobro prihvaćeni. Rat je bio neizbježan. Granate su počele padati. U Vukovaru su bile barikade i duboka podjela između Srba i Hrvata.

Baka Kata govorila je i svojoj djeci i Tomislavovu ocu, svome zetu da odu iz Vukovara. Savjetovala je odlazak u Mađarsku kod rođakinje ili možda u Bosnu, budući da tada nisu znali koji će biti razmjeri događanja. Na kraju su Tomislav, majka i brat otišli na otok Ugljan gdje su imali kuću.

Međutim, njegov otac i četvorica ujaka, sinovi Kate Šoljić ostali su u Vukovaru kako bi ga obranili.

– Ostali su kako bi spasili živote, sačuvali Grad koji je bio u svima nama duboko utkan. Bio je to lijepo razvijen grad u kojem se moglo jako dobro živjeti. Nije bilo nezaposlenih, standard je bio jako dobar, govori Tomislav.

– No, došao je kolovoz 1991. Nakon toga svega, počelo je najgore – 2. kolovoza u grad su počeli ulaziti tenkovi. Dva dana nakon toga mama, brat i ja otišli smo na Ugljan gdje smo proveli sljedeće četiri godine. Novac smo ubrzo potrošli, prodali smo auto da bismo mogli preživjeti još neko vrijeme. Početkom 1992. majka se zaposlila u ratnoj mornarici čija je baza bila na otoku Ugljanu. Tako se borila za kruh.

Godinu prije toga u Vukovaru smo darivali hranu, odjeću i obuću u Crveni križ i Caritas. Nakon samo godinu dana došli smo u situaciju da nismo imali što jesti i sada smo mi morali tražiti pomoć od Caritasa, prisjeća se Tomislav. Dobivali smo konzerve koje je majka pripremala na različite načine, ali isti je bio sastav.

I zato, naglašava Tomislav, svi branitelji koji su položili živote za hrvatsku domovinu u kojoj i mi živimo, napravili su nešto izvanredno u životu. Kako je zapisano „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ – Svi su oni darovali svoje živote i žrtvovali su se za sve nas. Teško da čovjek može doći u takvu situaciju da može napraviti neko takvo veliko djelo u svom životu. Svi radimo tisuće malih stvari kad se zbroje nisu i toliko male, no oni su imali priliku da daruju svoj život.

I, oni ga ne bi darovali, smatra Tomislav, da nisu bili odgajani u tom duhu, kršćanskom – katoličkom, koje im je usadila njegova baka, koja se pokušala držati svih načela, bezuvjetne ljubavi – davanja i onda kad smo u smrtnoj opasnosti. – Ne kalkulirati, ne računati s tim što ćeš dobiti, davati se do kraja. Kata Šoljić cijeli je svoj život to pokušavala. Nisam mogao u to vrijeme razabrati, tinejdžerskim godinama, kao dijete. Međutim, s vremenom sam vidio svu bakinu veličinu i snagu koja je proistekla iz životnog iskustva i kršćanskog odgoja koje je usađivala i svojim unucima i djeci. Takav uzor trebao bi danas mladima i oni bi se na takve uzore trebali ugledati, svjedoči Tomislav Vukojević.

Kasnije, kad se čulo za žrtvu Kate Šoljić i za sva događanja u Vukovaru, kad je počela izlaziti u medije, u Bolu na Braču gdje je živjela, o Kati Šoljić snimljen je dokumentarac “Kata Šoljić – Majka Hrabrost”

Tomislavova četiri ujaka pokopanu su, no njegov otac još uvijek nije pronađen.

Dokumentarni film o Kati Šoljić pod imenom Majka Hrabrost možete pogledati ovdje

Šoljić Kata,

sestra i majka,

ponos svih Hrvata