Graboštani, Majur, Kostajnica, Petrinja, Hrastovica na Banovini, Čojlug, Balinci, Kusonje, Četekovac, Ivanovo Selo (stanovnici Česi) u Zapadnoj Slavoniji, Tovarnik, Trpinja, Berak, Đeletovci u istočnoj Slavoniji, Čista Velika, Krković, Piramatovci, Drniš u Dalmaciji, Grabovac pored Plitvica, Brloška Dubrava, Babića Most, Lovinac u Lici – samo su neka mjesta masovnih četničkih pokolja nad civilima koji su se događali u cijeloj Hrvatskoj…

Dana 24.09.1991. godine između 12,00 i 12,30 sati nakon što su u selu Babić Most, Otočac, iz minobacača pogodili i srušili crkveni toranj katoličke crkve, četnici su ušli u selo, došli do kuće Bože Babića, te iz pješadijskog naoružanja ubili Božu Babića, Željka Babića i Ružu Jurković.

Grupa naoružanih osoba se dovezla kamionom plave boje sa narančastom ceradom do brda zvanog Guvno iznad sela Drakule, SO Otočac, gdje su postavili minobacače iz njega gađali i srušili toranj katoličke crkve smještene iznad sela Babić.

Nekoliko minuta iza toga, grupa naoružanih osoba se istim kamionom dovezla do neposredne blizine sela Babić Most, iskrcali se iz kamiona i uputili kroz selo prema kući Bože Babića. Spomenutu grupu sačinjavale su gore spomenute osobe od 1. do 9. koje su viđene od strane osoba od kojih su uzete Izjave na zapisnik i nalaze se u prilogu Krivične prijave.

Dolaskom do kuće Bože Babića koji se u tom trenutku nalazio ispred kuće, naoružane osobe su otvorile vatru iz pješadijskog naoružanja i na licu mjesta ga usmrtile. Vidjevši što se dogodilo sa njegovim ocem, Željko Babić je počeo bježati iza kuće uz brdo, ali je primjećen i također ubijen. sa nekoliko pogodaka u leda. Nakon toga je ubijena Ruža Jurković,koja se sakrila u prostorije WC-a, na način da su spomenute naoružane osobe pucale kroz vrata WC-a i istu usmrtili sa više pogodaka. Nakon pucnjave koja je trajala 10-ak minuta, naoružane osobe su se pješice vratile cestom kroz selo do kamiona, sa kojim su se odvezli u pravcu Drenovog Klanca.

I Brloška Dubarava bila je poprištem masovnog ratnog zločina nad Hrvatima.

Dana 24. rujna 1991. u “čišćenju terena od mupovaca”, prema izvješću operativca “Odelenja državne bezbednosti Korenica” iz tzv. SAO Krajine, priznaje se ubojstvo 7 hrvatskih civila.

Slabo naoružani branitelji Lovinca, napadani s tri strane četnicima i velikom logistikom JNA odolijevali su sve do 24. rujna 1991. godine, a toga dana više od 2.000 ljudi krenulo je u egzodus bespućima Velebita, jer je cesta preko Alana bila u rukama četnika. Prognanici su bili razne životne dobi, bilo je bolesnih, starih, nepokretnih, sa štakama i na nosilima i njihovo spašavanje je jedna od najdramatičnijih epizoda Domovinskog rata..

Ipak, pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani iskusni zagrebački alpinisti. Pod zapovijedanjem Jerka Kirigina, pripadnici Planinske satnije Velebit pronašli su ih skrivene u zaseoku Kneževići i zatim sve, iako pod paljbom i po noći, uspješno transportirali u Starigrad.

Nakon egzodusa u Lovincu je ostalo oko 100 uglavnom starih osoba, od kojih je ubijeno 45 Hrvata i to: nožem, metkom u glavu, a bilo je i živih zapaljenih u svojim kućama, neki su umrli nakon mučenja ili ranjavanja. Neki su oslobođeni zamjenom zarobljenika. Ukupno su ubijene ili poginule 54 osobe.

Mjesec rujan 1991. godine možda je bio mjesec najtežih borbi i četničkih pokolja nad hrvatskim civilnim stanovništvom Like i cijele Hrvatske.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija