Pitanje koje slušajući tragične obiteljske priče često sebi postavljamo jest – kako se čovjek uopće uspije nositi i preživjeti s tolikom količinom boli? Još mi je u sjećanju razgovor u kome majka, koja je izgubila sina jedinca, pita drugu, koja je izgubila više sinova, kojoj je od njih dvije teže. Je li teže njoj, koja je izgubila jednoga jedinoga sina koji joj je bio sve ili ovoj, drugoj,  koja je izgubila sve i više nema ni jednoga?

U Vukovaru su u Domovinskom ratu, a što je, ne samo široj javnosti nego i mnogim našim sugrađanima, nepoznato, brojni roditelji ostali bez više djece koja su bila branitelji. Obitelji Živković, Kolak, Bošković, Došen, Šego, Kraljević, Mudrovčić, Sremac, niz je stravično dugačak, samo su neke od njih.

Luca rođ. Čavar i Vinko Dragičević, u Vukovaru su izgubili sinove Marinka i Marka, obojicu dragovoljce Domovinskoga rata, pripadnike 4. vukovarske bojne 3. gardijske brigade ZNG-e, poznatije kao Opatovačke bojne.

Marinko Dragičević – Karo, rođen je 30. prosinca 1963. godine u Vukovaru. Pohađao je Osnovnu školu “Vladimir Nazor”, a dva razreda srednjeg usmjerenog obrazovanja završio je u tadašnjoj školi “Tomo Goreta”, koja se nalazila u zgradi današnje vukovarske gimnazije. U Rijeci je završio izobrazbu za brodoskelara, pa je nakon školovanja neko vrijeme radio u brodogradilištu “3. maj”. Po povratku u Vukovar zaposlio se kao ličilac i fasader. Slobodno vrijeme rado je provodio na Dunavu, često posuđujući od oca čamac kojim se s prijateljima vozao rukavcima i išao na kupanje i ribarenje.

Marko Dragičević rođen je 2. ožujka 1969. godine. Osnovnu školu pohađao je kao i njegov stariji brat u tadašnjoj školi “Vladimir Nazor” (u kojoj je danas Policijska postaja Vukovar), a srednju trgovačku školu završio je u Osijeku. Po završetku školovanja zaposlio se u salonu namještaja “Lav”, ali je uz obiteljsku kuću počeo graditi objekt u kojem je planirao otvoriti vlastitu trgovinu o kojoj je uvijek maštao.

Oba brata, prvo Marinko a potom i Marko, dragovoljno, na samome početku Domovinskoga rata prijavljuju se u aktivni sastav Zbora narodne garde na Opatovcu te sudjeluju u različitim borbenim akcijama na području cijeloga grada.

Marinko koji se prvi priključio Gardi, sudjeluje već u prvoj borbenoj akciji 4. srpnja 1991. godine u Borovu naselju, a potom biva raspoređivan, prema potrebi, na različite položaje pri čemu je dva puta lakše ranjen, prvo u nogu na Silosu, a nakon povratka na punkt i u ruku. Nakon drugoga ranjavanja, s lakšim ranjenicima je prebačen u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce, ali se nakon kraćeg vremena opet vraća na položaj, ovoga puta u Borovo naselje, gdje je teže ranjen u glavu. Suborci ga ponovo odnose u Borovo Commerce gdje će ga zateći slom obrane grada. Dana 19. studenoga 1991. godine, s drugim teškim ranjenicima odvezen je u nepoznatom smjeru i od tada mu se gubi svaki trag.

Njegov suborac Zlatko Panković koji je s njim bio na položaju u Borovu naselju, reći će za Marinka: “Marinko je bio sa mnom na položaju u Bosanskom odvojku do zadnjeg ranjavanja, nakon čega je završio u Borovo Commercu i otamo mu se nakon zarobljavanja gubi trag. Vedar, veseo, hrabar i srčan dečko. Uvijek ga se rado sjetim. Počivaj u miru dragi prijatelju”.

Marko Dragičević, kao i njegov stariji brat sudjeluje u različitim borbenim akcijama, a nakon odbijanja tenkovskog napada na Sajmištu, 5. rujna 1991. godine odlazi na položaj u Svinjarevce. Nakon pada Svinjarevaca, sa suborcima se povlači prema Bogdanovcima gdje se 4. listopada 1991. godine, po ulasku tenkova u selo, s bacačem odvaja od svoje grupe želeći uništiti tenk, no daljnja mu je sudbina nepoznata.

Tijekom procesa mirne reintegracije, 14. studenoga 1997. godine, mještani iz Bogdanovaca pokazat će lokaciju gdje su 4. listopada 1991. godine pokopali tijela nekoliko svojih sumještana i jednoga nepoznatoga branitelja. DNA analizom utvrđeno je kako su to posmrtni ostaci upravo Marka Dragičevića. Nakon ekshumacije i identifikacije, pokopan je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Vinko Dragičević, otac Marinka i Marka, logoraš srpskih koncentracijskih logora umro je 2010. godine, a 2015. godine i majka Luca. Oboje su umrli ne dočekavši pronalazak Marinkovog tijela, ili, kako se tome do posljednjega dana, odbijajući povjerovati u njegovu smrt, otac Vinko nadao, Marinkov povratak. Marinkova i Markova starija sestra, Nevenka Marković, još uvijek čeka bilo kakvu informaciju o bratovoj sudbini.

Kada je odveden u nepoznatom smjeru, Marinko Dragičević imao je 28 godina. Kada je ubijen, Marko Dragičević imao je samo 22 godine.

Marinko i Marko, nismo vas zaboravili.