Jakov Crvelin ubijen je kao hrvatski vojnik 1993. Nitko nije osuđen. Ostavki nema. Čemu onda služi ova država?

Mrtvima ne možemo više ništa. Ali nepravda ubija žive. Prošlo je 29 godina. Dajte pravdu - ili ostavke

Jakov Crvelin podlegao je ozljedama u podrumu ambulante u Đevrskama

Nikola je bio očajan. Satima bi sjedio i pušio na vrhu rive. Navečer bi gledao Dnevnik, i od beznađa otežalim glasom psovao mater Bobetku i idiotima kojima je to moglo pasti na pamet. Da se čuva položaj u dolini, a da su ti brda nebranjena. Da na čuku šalješ 50-godišnjake, njih petoricu s tri puške.

Te smo zime ložili na ožimotine, od iscijeđenih maslina. Došao bi Murterin, pa bi Nikolinom Ladom odlazili na položaj. Pred njim bi otac opet bio onaj predratni, čvrst, jak, siguran, jer Murterin je bio od onih koje bi svatko normalan skinuo iz uniforme, taj se tresao čim bi prošao Plitku valu. Triput bi umro od straha samo do Tisnoga. Nikola je znao s njim, pažljivo se šalio da ga ne povrijedi. S termosicom vruće kave išli su na položaj. Na 6 kilometara od obale bila je linija.

Veljača u Dalmaciji je sumorna i teška, bura se tuče s jugom. Svi su iscrpljeni, rat predugo traje. Euforične dobrovoljce iz rujna 1991. davno su poslali doma, mlada vojska uvježbava se za buduće bljeskove i oluje. Red je došao na domobrane, sijede ribare i kalafate sa strahom u kostima.

Dogodilo se ono čega se Nikola bojao. U jednoj od osvetničkih akcija nakon operacije Maslenica vojska Martićeve “Krajine” 24. veljače 1993. probila je linije u Dragišićima. Deset vojnika 15. domobranske pukovnije tu je branilo neobranjivo selo u vodičkom zaleđu. Šestorica su preživjela višemjesečno zarobljeništvo. Tijela Jakova Crvelina iz Tisnoga i Borisa Kartela iz Putičanja stigla su obiteljima u zakovanim kovčezima u jednoj razmjeni. Gdje su pokopani Boris Troskot iz Kašića Banjevačkog i Borislav Periša iz Krkovića ni danas se ne zna.

Do danas se nije saznalo tko je ubio Jakova. Njegovi prijatelji javili su se u gardu još u ljeto 1991., ali 25-godišnji Jakov već je bio otac dvoje djece, nije bilo fer da Hanu ostavi samu. Dobio je poziv s 20 godina starijom generacijom moga oca.

Sutra je 29. obljetnica. Ne zna se tko je ubio četiri hrvatska vojnika u Dragišićima, za dvojicu se ne zna ni gdje su pokopani. Ono što znamo jest da nitko nije dobio ukor ili otkaz zato što nije napravio svoj posao, istražio zločin i priveo pravdi počinitelje. Nijedan ministar nije zbog toga podnio ostavku: ministar pravosuđa, ministar policije ni ministar obrane.

Nije to njihov posao, valjda. Jakov, Kartela, Troskot i Periša otišli su u ledene Dragišiće jer su dobili poziv, jer su dobili naredbu. Čuvali liniju iako je i zadnjem kretenu u štabu moralo biti jasno da se ne može linija čuvati u selu, ako nemaš dovoljno ljudi za čuke na brdima. Oni su poštivali zakone ove države. A danas nije ničiji posao da istraži tko ih je ubio i istjera pravdu.

Čija je ovo država? Koga štiti ova država? Prije desetak godina razgovarala sam s dužnosnicom Međunarodnog Crvenog križa. U ratovima u bivšoj Jugoslaviji bilo je relativno malo nestalih, jer svako selo je imalo Crveni križ. Mislim da bi se i ovaj ostatak mogao razriješiti čim bude političke volje, JNA je sve zapisivala, rekla mi je.

Političke volje i dalje nema. Nikola danima leži. Pusti ga, tako on uvijek u veljači, kaže mater. To mu je od Jakova.

Mrtvima ne možemo više ništa. Ali nepravda ubija žive. Imamo državu, imamo tajne službe: znam da biste mogli naći tko je odgovoran. Pobunjeni Srbi nisu daleko, i oni bi možda htjeli vidjeti na sudu nekog tko je im je ubio brata i najboljeg prijatelja, neki nemaju razloga da štite zločince. Prošlo je 29 godina. Dajte nam pravdu, ili ostavke. Da, ovo je kolumna o ženskim pravima. Posvećena Hani i Barbari Crvelin.

Snježana Pavić / Jutarnji.hr

(Visited 45 times, 1 visits today)