Jovan Dučić je srpski pjesnik kojeg je vlastita nacija prozvala „piscem najljepših ljubavnih pjesama i najvećim mrziteljem Hrvata”.

Odbojnost prema hrvatskoj državi ovaj je pisac potvrdio je mnogim stihovima, no jedna od najpoznatijih pjesama koju je Dučić napisao 1942. godine, svjedoči o istinskom preziru ovog pjesnika prema Hrvatima, piše Dnevno.

Riječ je o pjesmi „Sinu tisućljetne kulture” kojom Dučić opisuje „kukavičluk Hrvata i njihovu poniznost pred stranim vladarom” a nema sumnje da će upravo ova Jovanova uspješnica biti izvedena sutra u Borovu. Točnije, kako su izvjestili iz Generalnog konzulata Republike Srbije u Vukovaru, kazališna predstava „Poslednja pesma” o srpskom pjesniku Jovanu Dučiću – namijenjena je učenicima tamošnjih srednjih škola u nastavi na srpskom jeziku i pismu!

Iako se u Dučićevom opusu, kojeg nikako ne treba sporiti, osim sjajnih ljubavnih pjesama može pronaći i odličnih eseja, teško je ne začuditi se izboru predstave koja će se prikazati srpskim školarcima u Borovu obzirom na pjesnikov imidž „mrzitelja Hrvata”. Hladni međusobni odnosi srpske i hrvatske djece zbog odvojenih škola, ovakvim odabirom predstave, svakako može značiti samo korak unatrag.

Je li tome uistinu tako, možete procijeniti riječima pjesme „Sinu tisućljetne kulture” koju je Jovan Dučić posvetio Hrvatima, a čije riječi na transparentima često ispisuju srpski navijači u nogometnim utakmicama protiv Hrvatske

„Sinu tisućljetne kulture”

Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,
Na poljima rodnim, braneći ih časno
Kitio si cvećem svakog osvajača.
Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.

Slobodu si večno, zakržljala raso,
Ček’o da donesu tuđi bajoneti,
Po gorama svojim tuđa stada pas’o,
Jer dostojno ne znaš za Slobodu mreti.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

S tuđinskom si kamom puzio po blatu,
S krvološtvom zveri, pogane hijene,
Da bi mučki udar s leđa dao Bratu,
I ubio porod u utrobi žene.

Još bezbrojna groblja zatravio nisi,
A krvavu kamu u nedrima skrivaš,
Sa vešala starih novi konop visi,
U sumraku uma novog gazdu snivaš.

Branio si zemlju od nejači naše,
Iz kolevke pio krv nevine dece,
Pod znamenjem srama uz ime ustaše,
Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.

U bezumlju gledaš ko će nove kame,
Oštrije i ljuće opet da ti skuje,
Čiju li ćeš pušku obesit o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.