Dragan Vasiljković (65), osnivač zloglasnih Knindži, paravojnih srpskih snaga tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku, odslužio je dvije trećine kazne i traži da ga uvjetno puste iz hrvatskog zatvora

Ratni zločinac Dragan Vasiljković (65) poznatiji kao kapetan Dragan, traži da ga uvjetno puste iz hrvatskog zatvora nakon što je odslužio dvije trećine od 13,5 godina zatvora koliko je dobio zbog ratnih zločina u Kninu i Glini tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku. Varaždinski županijski sud zaprimio je Vasiljkovićevu molbu.

O njoj bi trebao odlučiti do kraja rujna. Isti je sud i u studenom prošle godine odlučivao o uvjetnom otpustu, a tada mu je odbio žalbu i zločinac je ostao u zatvoru.

Osnivač zloglasnih Knindži

Kapetan Dragan nepravomoćno je 2017. godine osuđen na 15 godina zatvora. Proglasili su ga krivim za dvije točke optužnice – zlostavljanje zatvorenika na kninskoj tvrđavi i napad na policijsku postaju u Glini.

Zbog nedostatka dokaza oslobođen je optužbe da je naredio ubojstvo dvojice zarobljenih hrvatskih vojnika u veljači 1993. u Bruškoj kraj Benkovca.

Prošle godine kazna za ratni zločin smanjena mu je s 15 na 13 i pol godina. Žestoko su se tad pobunile braniteljske i stradalničke udruge iz Domovinskog rata smatrajući kako su tom presudom Vrhovnog suda ponižene sve žrtve velikosrpske agresije.

POGLEDAJTE VIDEO

Kapetan Dragan, osnivač srpskih paravojnih snaga Knindže, nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku otišao je u Australiju.

U bijegu je bio 43 dana. Uhićen je u Novom Južnom Walesu.

U studenom 2012. godine australska vlada i tadašnja premijerka Julia Gillard su odobrili izručenje Vasiljkovića Hrvatskoj. On se opet žalio, ali mu je žalba odbijena 12. prosinca 2014. na Federalnom sudu. U svibnju 2015. godine žalbu mu je odbacio i Vrhovni sud. Nakon toga više nije bilo prepreke da se Vasiljković izruči.

‘Spajali su nas na struju, on je sve znao’
O onome što sam zajedno sa svojih 15 suboraca prošao, o torturi i zločinu, mogao bih vam pričati satima, ispričao nam je bolnu priču Ivan Šantek (57) iz Gline, bivši saborski zastupnik, jedan od bivših ratnih zarobljenika i žrtava Dragana Vasiljkovića.

Ljeta 1991. godine Šantek se sjeća kao da je jučer bilo. Svaka pojedinost, svaka izgovorena riječ, svaki udarac, svaki dan i besana noć, ostali su mu duboko urezani u pamćenje i nakon 26 godina. U ratnom zarobljeništvu, kao mladić u dobi od 31 godine, proveo je od 26. lipnja do 14. kolovoza 1991. godine, a za tih 50 dana muke krivi ‘kapetana Dragana’. Ispričao nam je u intervjuu za 24sata 2017. godine kako su policijsku postaju u Glini, u kojoj je radio kao pričuvni policajac, 26. lipnja 1991. napali pripadnici pobunjene srpske paravojske “Martićevci i Knindže.”

– Hrvatska je 25. lipnja proglasila suverenost i nezavisnost. Te noći smo kolege i ja radili u policijskoj postaji u Glini. S nama su bila i tri Srbina, do kojih je došla informacija da će napasti postaju. Napad je počeo u pet ujutro. Mi nismo bili adekvatno naoružani, a naši su nam javili da će nam u pomoć stići specijalna policija iz Siska. Oni nisu uspjeli stići i mi smo sami, tako slabo naoružani, branili svoju postaju te je uspjeli obraniti. Tad je ranjeno nekoliko mojih kolega, a jedan od njih, Tomislav Rom, kasnije je u bolnici i preminuo – prisjeća se Šantek tog kobnog dana.

Nakon tri sata, koliko su branili postaju, u osam sati ujutro Šanteka i njegovih 15 kolega odveli su iz postaje.

– Jedan po jedan smo morali izaći iz postaje, razoružali su nas i rekli nam da smo mi zarobljenici. Trebali smo im za razmjenu za plitvičku skupinu, za Gorana Hadžića. Ubacili su nas u kamion i odvezli u neku šumu. Izvukli su nas, pobacali kraj nekog spomenika i uperili puške u nas. Pa su nas bacili u neku jamu i mlatili. Potom su nas odvezli u mjesto Hajdić, pa u Dragotin, u neku vikendicu, gdje su se pojavili četnici. Imali su dugačke brade, šubare i kokarde. I tu su nas prebijali. Tukli su nas sjekirama, mlatili, a na zidu su čavlima nacrtali SSSS. Onda bi nam zapovijedali da se poredamo, zavezanih ruku na leđima, i to ljubimo, a mi nismo htjeli, pa bi nas opet tukli te nam nabijali glavu u taj zid i ta slova. Naše krvi na tom zidu ima i danas.

Njihovoj muci tu se nimalo nije nazirao kraj. Izmučene, prljave i gladne potom su prebacili u Golubić kraj Knina, gdje su ih mučili i spajanjem na struju.

– Ponovno su nas potrpali u mali furgon za namještaj, nismo imali zraka, pa smo prerezali gumu i naizmjence disali. Bili smo u polunesvjesni kad su nas dovezli u Golubić u neku garažu. Joj, kad se sjetim toga. Mala prostorija od svega pet, šest kvadrata, nas sedmero unutra, podijelili su nas, vani pakleno vruće. Nisu nam htjeli ni vode dati. Pa su nas kablovima tukli i spajali na struju. Morali smo stajati na mokroj krpi dok su nas spajali na struju od 220 volti. Crijeva su mi se okretala kao veš mašina od bolova. Tukli su nas letvama, nogama, ma svim i svačim. Batinanje nije prestajalo, svaki dan nove metode. Samo su nas mlatili, neki nisu preživjeli. To je bilo sustavno, psihičko i fizičko mučenje. Prava tortura – kaže nam Šantek, a prisjeća se i kad se susreo i sa zloglasnim Draganom’.

– Nakon nekoliko dana odvezli su nas u staru bolnicu u Knin koju su preuredili u logor. Tamo smo slušali hvalospjeve o ‘kapetanu’, ja mislio to neka mrcina, vojničina. A onda je jednog dana kapetan i stigao. Kad sam vidio tog čovječuljka, onako mršavog, nisam mogao k sebi doći. Pomislio sam tad: ‘Joj, da smo mi sami s tobom, s tebe bi perje letjelo’. Hvalio nam se da su oslobodili Glinu i ušli u Karlovac te nam govorio da je hrvatski predsjednik Tuđman pobjegao avionom u Austriju. Iako nas on nije tukao, znao je sve što nam rade i to dopuštao. Pogledao nas je i rekao drugom da je bitno da nemamo vidljivih tragova nasilja. A nama na tijelu nije bilo milimetra koji nije bio plav, no oni su pazili da nas ne tuku po glavi i licu kako se ne bi vidjele ‘šljive’ na snimkama beogradske televizije i Yutela, čiji su nas novinari stalno snimali i kojima smo morali govoriti da nas ne tuku, da se s nama dobro postupa – prepričava nam Šantek.

‘Nitko nije molio i plakao, stoički smo podnosili batine’

U tih 50 dana smršavio je 15 kila jer bi dnevno svatko od njih dobio jedno jaje i kilogram kruha za sve njih. Iako su mu to najgori dani životu, ponosan je na sebe i dečke, koji su stoički podnosili svakodnevne batine.

– Kad god bi nas tukli i premlaćivali, nitko od nas nije molio, plakao i vikao: ‘Nemoj mene, nisam ništa kriv’, nego bismo svi stoički podnosili batine i čekali da prođu. Strašno sam ponosan na te dečke – kaže nam dodajući kako su te dane živjeli od ponedjeljka do petka, jer su im tim danima obećavali da će biti razmijenjeni.

– Rekli bi nam da će nas u petak razmijeniti. Došao bi petak i ništa. Onda bi nam rekli da će u ponedjeljak. Pa se opet razočarali. I tako smo čekali dok nismo dočekali taj 14. kolovoz, kad smo razmijenjeni za Hadžića – prisjeća se Šantek dodajući kako je u tim trenucima stalno mislio samo na svoju obitelj.

– Najgore mi je bilo što naše obitelji nisu znale gdje smo i kako smo. Ni mi gdje su oni. Moja supruga je bila u progonstvu, otišla je s naše troje djece koji su imali pet i šest godina te tri mjeseca u Zagreb. Kad sam izašao, našli smo se – prepričava nam Šantek, danas otac čak šestero djece, koji uživa u mirovini.

– Teški su to dani bili, preteški. Ali nastavio sam živjeti, a sad uživam sa suprugom i djecom – poručio je Šantek.

Ona je pronašla kapetana Dragana

Neustrašiva australska novinarka Natasha Robinson prije 14 godina otkrila je da se ratni zločinac Dragan Vasiljković skriva u Australiji pod krinkom instruktora golfa.

Zajedno s kolegicom Paige Taylor objavila je 2005. godine u listu The Australian’ tekst o kapetanu Draganu. Otkrila je da vojni zapovjednik postrojbi pobunjenih Srba u Hrvatskoj Dragan Vasiljković pod imenom Daniel Snedden živi u Perthu i radi kao instruktor golfa.

Nakon objave te priče australske vlasti su ga uhitile. Tijekom razdoblja u kojem se borio protiv izručenja, Dragan Vasiljković pokrenuo je i privatnu tužbu protiv ‘The Australiana’. Tražio je 200.000 australskih dolara odštete od dnevnika zbog teksta u kojem je opisan kao vojni zapovjednik postrojbi pobunjenih Srba u Hrvatskoj i BiH i mogući ratni zločinac.

Postupak je izgubio, a za to je vrijeme list je objavio i iskaze osoba koje su teretile Vasiljkovića za ratni zločin.

– Sve ove godine koliko čekam da kapetan Dragan dobije kaznu, jedno lice me je progonilo. Ono ubijenog njemačkog novinara Egona Scotlanda – ispričala je Natasha Robinson, koja je objavila tekst u Australianu.

‘Napravile smo listu mjesta gdje bi mogao biti’

Naime, ubojstvo tog novinara 26. srpnja 1991. u Jukincu pored Gline povezivalo se s pripadnicima Knindži čiji je zapovjednik bio kapetan Dragan.

Njemačkog novinara su najprije ranili, a istoga dana je umro od unutrašnjeg krvarenja. Gađali su njegov automobil, na kojem je velikim slovima bio natpis ‘Press’. Scotlandova supruga Christine pisala je novinarki o čovjeku koji je vodio zloglasne Knindže tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj.

– Čule smo od ljudi iz hrvatske i srpske dijaspore da je rođen u Beogradu, da je doselio u Australiju s 14 godina i da se vratio nakon rata. Nismo imale nikakve tragove, nismo znale gdje živi i gdje bi mogao biti, pa smo napravile listu mjesta gdje bi mogle početi tražiti. Saznale smo koji su mu interesi. Da voli jedriti, igrati golf te da prikuplja novce preko srpske zajednice za beogradsku dobrotvornu zakladu. Počela sam zvati marince, srpsku udruge i golf udruge – rekla je novinarka, koja ga je pronašla u australijskoj luci Perth pod pseudonimom Daniel Sneeden.

Radio je kao učitelj golfa u srbijanskom centru Maddington.

– Moja kolegica Paige razgovarala je s njim, a on joj je objasnio da je žrtva ratne propagande – ispričala je Natasha Robinson.
Nakon razgovora s njim novinarke su objavile tekst u kojem su otkrile krvnika i detaljno opisale njegove zločine, Hrvatska je reagirala, izborila se za njegovo izručenje i kaznila ga za ratni zločin.