Podijeli

Štovani,

Očito je da smo svi mi naivni poput Don Quiotea jer smo očekivali da će članovi tog vašeg čuvenog povjerenstva barem površno htjeti zaviriti u istinu.

Istina je vrhovni princip za bilo kakvo prosuđivanje. To jako dobro znaju i pravnici i povjesničari jer za pravednu presudu ili povijesnu prosudbu potrebno je maksimalno istražiti istinu. U protivnom ona prije ili kasnije pada.

Problem je Hrvatske, a i cijele bivše Jugoslavije, da nam je povijest, a osobito ova novija, toliko zagađena lažima da je potrebno duboko kopati po tom propagandnom smeću ne bi li se pronašla istina.

Ipak, istina je barem u većini podataka pronađena. Naravno ne savršena istina u filozofsko-teološkom smislu, ali istina koja omogućava prosudbu, odnosno davanje ocjene ljudima i događajima.

Problem je u tome što postoji u Hrvatskoj neka komunistička “falanga” koja brani stare laži pod svaku cijenu i svaki novi povijesni doprinos proglašava “revizijom povijesti”, “negacijom holokausta” i sličnim nebulozama.

Osobno sam tri mjeseca polako i mukotrpno slagao činjenice do kojih sam dolazio u raznim prigodama poput kockica mozaika težeći pomoći vama, ljudima koji su trebali razdvojiti istinu od laži i doći barem koliko-toliko do zaključka tko je i u kojoj mjeri bio pozitivac, a tko negativac. Napravio sam rad dug 52 kartice iako sam želio da bude kraći, ali stravičnih podataka je bilo toliko da nisam mogao kratiti i time gubiti na kvaliteti. Sve sam vam to poslao 25. veljače misleći da do polovice ožujka ima dovoljno vremena to pročitati. Moj rad nije napisan na pamet. To su kronološki i logički povezani podatci koje su različiti autori već ranije objavljivali u knjigama, feljtonima i člancima. To su publikacije koje nikada nisu ni zabranjene, niti na bilo koji način osporene. Ja sam ih samo skupio na hrpu težeći da one na taj način budu preglednije, dostupnije i jasnije.

Cijeli taj napor, a vjerojatno je bilo još ljudi koji su slično radili, vi ste u cijelosti obezvrijedili time što ste najprije nervozno požurili s iznošenjem zaključaka, iako je rok bio sredina ožujka. Umjesto da taj rok pomaknete naprijed jer vam i objektivno nije bilo dovoljno vremena za sagledati istinu, vi ste zaključke ubrzali jer vas istina očito ne zanima.

Ne zaboravite! Prvi čovjek za kojeg postoji pisani trag da ga nije zanimala istina bio je Poncije Pilat koji je na temelju laži osudio Isusa. Ali ignoriranje istine nije mu pomoglo. Povijest ga je zapamtila kao negativca. Ovakvim zaključcima i vi svi osim nekoliko časnih iznimaka, sebi pakirate povijesni znak negativaca.

Iako sam sve napisao u tom radu, ponavljam ključne činjenice koje se danas ne mogu osporiti:

  1. Ako uspoređujemo dva zla, komunizam prema nacizmu odnosno fašizmu, onda je komunizam brojeći žrtve između tri i devet puta veće zlo, ovisno o izvorima. No u svakom izvoru daleko vodeća mjesta zauzimaju Staljin i Mao Ce Tung. Tek treći je Hitler koji za njima višestruko zaostaje.
  2. Tito je na svim listama između 9. i 15. mjesta. Neki uzimaju njegovo vlastito priznanje (568.000 žrtava), ali realnije je govoriti o oko 1.000.000 žrtava, jer su njegovi partizani pune četiri ratne godine činili grozne zločine. Među njegove žrtve mogli bi se ubrojiti i hrvatski partizani i potkraj rata mobilizirani vojnici koje su “komandanti” namjerno slali u samoubilačke juriše kada im je već pobjeda bila sigurna, ne bi ih što više poginulo.
  3. Na najdetaljnijim listama kao što je lista britanskog “Daily Maila”, “najmanji” masovni ubojica je čileanski diktator Augusto Pinochet kojemu se pripisuje oko 3.000 žrtava.
  4. Ni na jednoj tablici masovnih ratnih zločinaca nema Ante Pavelića. Pojam “krvoločni ustaški zločinci” je maštovita izmišljotina Titove propagande.

Treba nešto reći i o “kvaliteti” ubijanja, tj. o sotonski bolesnim nagonima prilikom “likvidacije ljudi”.

Evo samo malog isječka iz svjedočanstva partizanskog pokajnika “druga Jure“, borca 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije koji je dragovoljno sudjelovao u pokolju, a pred smrt se je ispovjedio i na nagovor svećenika ispričao dru Zoranu Božiću pravu istinu o partizanskim metodama ubijanja. Ispričavam se normalnim ljudima na odvratnosti ovoga teksta, ali istina se mora znati.

U petak 1. lipnja 1945.tijekom prijepo­dneva, kočevska je stratišta uz iznimno jako oznaško osiguranje, natkrivenim američkim džipovima obišlo visoko partijsko i vojno izaslanstvo. Jure i “drugovi” uspjeli su među njima prepo­znati maršala Josipa Broza Tita, Edvar­da Kardelja, potpukovnika Milana Že­želja, te generale Aleksandra Rankovi­ća, Peku Dapčevića, Ivana Mačeka, Franca Leskošeka, Koču Popovića i Pe­tra Drapšina.

Kako je ubijanje “hrvatske bande” bilo u punom zamahu, borci su vrhovnom komandantu i pratnji uživo prikazali sažetak krvo­ločne metodologije za ekstermi-naciju Hrvata. Između ostalog, pokazali su im razapete svježe oderane ljudske kože pune muha, te na stablo naopako pribijenog svećenika Mihovila Lajoša oderane kože, obrađenog na partizanski način. Iz usta mu je virio vlastiti penis, izvađene očne jabučice bile su mu žašiljenim štapićima zabijene na mjesta odrezanih uški, a testisi su mu bili štapićima zabijeni u prazne očne šupljine. Izvađeno srce bilo mu je velikim čavlom pribijeno na čelo, a na mjestu odrezanog penisa iz trbuha je virilo raspelo. Ushićen prikazanom kanibalskom orgijom, Tito je Simi i Milji “čestitao na primjernom obav­ljanju zadaće”.

A što je s “krvoločnim ustašama”? Na proljeće 1942. partizani s Kozare među kojima su bili gotovo isključivo pravoslavci, napali su Prijedor. Iako je u gradu bilo vrlo malo ljudi s oružjem, grad se je branio nekoliko mjeseci. Moglo bi se reći da je bio nešto kao Vukovar tog vremena.

Grad je ipak pao u noći s 15. na 16. svibnja 1942. g. partizani su odmah počeli po gradu ubijati Hrvate muslimanske i katoličke vjere (u to doba su muslimani bili svjesni pripadnosti hrvatskom narodu, jer tada još nisu bili Bošnjaci). Identificirano je 229 žrtava oba spola i svih dobi, ali bilo je još barem toliko neidentificiranih.

Neki su ubijani na “specijalne” načine–rezanjem mesa s tijela, ubodima noža pod nokte, čupanjem noktiju s ruku i nogu, zabijanjem čavala u tabane, rezanjem noseva i ušiju, paranjem trbuha, te na kraju rezanjem grkljana i ispaljivanjem u ljude „dum-dum“ metaka. Ustaškoj logornici,19-godišnjoj djevojci Anđelki Sarić na više mjesta na tijelu urezali su slovo „U“ prije nego su ju ubili.

Preživjeli Alija Jahić izjavio je u zapisnik da su neke Hrvate civili pravoslavci, osobito žene, tukli po glavama čekićima i sjekirama od čega su umrli. Neki od civila su se otimali da i oni ubiju kojeg zarobljenog Hrvata.

Nakon dolaska hrvatskih i njemačkih postrojbi partizani su se razbježali, nakon čega je stanovništvo odvedeno s tog područja najprije u Jasenovac, a onda muškarci pretežno na rad u Njemačku, a ostali su raspoređeni po slavonskim selima. Bolesna djeca koju su partizani prilikom bijega ostavili u šumi smještena su u prihvatnim centrima u Jastrebarskom i Sisku, odakle su postepeno zbrinuta po obiteljima. Neka su djeca zbog pothlađenosti, iscrpljenosti i bolesti umrla, što je partizanska propaganda iskoristila za mit o ubijenoj kozaračkoj djeci. Radilo se je o oko 41.000 ljudi od čega 9.000 muškaraca.

O tom događaju, kao i o logoru Jasenovac uopće, najviše je istraživao Igor  Vukić, Srbin čija je cijela obitelj bila u Jasenovcu i svi su ostali živi. Ono što je najvažnije za naglasiti jest da u  Jasenovcu nitko nije bio ubijen samo zato jer je Židov, Srbin, Cigan (danas Rom) ili nešto drugo. Naravno da nije ubijeno ni jedno dijete. Na tako odvratnu ideju mogu doći samo bolesni mozgovi.

I nakon toliko otkrivenih činjenica vi se usuđujete predlagati zabranu pozdrava „Za dom spremni“! Sve da nije ni bilo HOS-a niti Domovinskog rata uopće, taj pozdrav se ne bi mogao ni po jednom kriteriju svrstati među nacističke ili fašističke pozdrave, niti su ustaše bili nacisti.

Ovakvim odlukama vi izravno pomažete četničkoj vladi današnje Srbije koja rehabilitira najteže ratne kriminalce i stvarne naciste, a neke njihova crkva proglašava i svecima. Dotle vi i dalje podržavate četničko-partizanske izmišljotine koje i vas same i vašu djecu i dalje drže u lancima, jer koliko god da poslušno cvilite, i vi ste za njih za sva vremena – ustaše. Može li to ući u vaše akademsko-intelektualne glave?

Osobno ni u široj rodbini nemam ni jednog ustašu. Otac mi je bio partizan upravo u toj 26. dalmatinskoj diviziji u kojoj većina boraca naravno nisu bili kriminalci kao njihovi komunistički vođe. Majka mi je bila Slovenka izrazito apolitičnih sklonosti. Zato nemam nikakvih osobnih razloga „braniti“ ustaše. Jedino za što svjedočim po cijenu života jest – istina.

Mario Filipi

Komentiraj

Please enter your comment!

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Please enter your name here