Stariji sin Franjke rođ. Duvnjak i Pave Mlinarića, Mile Mlinarić, rođen je 5. prosinca 1966. godine u Vukovaru. Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, pohađao je u Borovu Naselju, a srednju u CUO “Edvard Kardelj”, smjer elektrotehničar, u zgradi današnje Gimnazije u Vukovaru.

Rekreativno se bavio rukometom, vozio je motor, a hobi mu je bila glazba, pa je s uživanjem prikupljao vlastite hi-fi komponente i drugu glazbenu opremu. 1989. godine s partnerom kupuje kamion i otvara autoprijevoznički obrt, a 1990. godine ženi se dugogodišnjom djevojkom Blaženkom rođ. Žulj koja im u siječnju 1991. godine rađa kćer Doris.

Pa ipak, Mlile Mlinarić, s mlađim bratom Stipom Mlinarićem, među prvima se dragovoljno uključuje u organiziranje obrane Borova Naselja. Prije nego li će postati zamjenik Roberta Zadre u sada već legendarnoj jedinici koju je činilo 18 mahom dvadesetogodišnjih mladića, tzv. “turbo vodu”, Mile je aktivno sudjelovao u pripremi obrane, od prikupljanja oružja i druge vojne i medicinske opreme do borbenih akcija, postavljanja protutenkovskih mina, pomicanja i čuvanja prve linije, napose one prema Borovu Selu 4. srpnja 1991. godine.

Budući da je u kolovozu 1991. godine suprugu i kćer s njezinom sestrom i sestrinom jednogodišnjom kćeri poslao kod obitelji u Hercegovinu, 12. rujna 1991. godine Mile i njegov šogor Ivica Čolak, suprug Blaženkine sestre, od Blage Zadre dobivaju dozvolu da ih na nekoliko dana posjete.

Dva dana kasnije, 14. rujna 1991. godine, tek što su stigli u Hercegovinu, na televiziji su vidjeli vijesti o velikom napadu JNA i četnika na Vukovar te donijeli odluku o trenutnom povratku kući. To je bio njihov izbor.

Po dolasku u Vinkovce, vojna i civilna policija ne puštaju ih u smjeru Vukovara, no Mile i Ivica, ponovno po svome izboru, ne odustaju od pokušaja ulaska u grad, nego ostaju u Vinkovcima čekajući prigodu kada će se nekako uspjeti probiti do Vukovara. Nakon nekoliko dana, neobičnom igrom sudbine, upravo Stipo, Milin mlađi brat poslan od Blage Zadre po naoružanje u Vinkovce, slučajno ih tamo zatiče i ponovo uvodi u Vukovar.

Odmah po povratku, nakon formiranja “Turbo voda” koji je ime dobio rugajući se propagandi na srpskoj televiziji o “turbo ustašama”, Mile i njegov brat postaju pripadnici te interventne jedinice koja je osim što je bila poznata po uništavanju tenkova, slana na najdelikatnije i najopasnije zadatke, kao i ispomoć u sve dijelove obrane Vukovara.

23. listopada, pri pokušaju deaktiviranja neeksplodirane mine, Mile je ranjen u glavu ispod oka i prevezen u vukovarsku bolnicu.

Prema dostupnim informacijama, nakon sloma obrane grada Mile Mlinarić planirao je sa suborcima krenuti u proboj, no odustao je jer Ivica Čolak, u međuvremenu također teško ranjen u obje noge, nije mogao ići. Mile je, kao i do tada, napravio izbor, nije želio ostaviti svoga suborca, prijatelja i šogora.

Mile Mlinarić, nakon ulaska srbočetničke vojske u bolnicu, izdvojen je s drugim ranjenicima i pripadnicima medicinskoga osoblja i deportiran na Ovčaru gdje je zvjerski mučen, a nakon toga ubijen i zakopan u masovnoj grobnici.

Posljednja Milina fotografija, dokaz kako je bio živ u trenutku sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, isječak je sa snimke intervjua koji je Jean-Michel Nicolier dao francuskoj televiziji, a na kojoj se, uz ostale ranjenike, u pozadini vidi i Mile s povezom preko oka.

Mile Mlinarić, sin, brat, suprug i otac, mučki je ubijen nekoliko dana prije 25. rođendana. Nakon ekshumacije i identifikacije, 23. svibnja 1997. godine pokopan je na groblju Mirogoj u Zagrebu.

Mile, nismo te zaboravili.

Autor:
Tanja Belobrajdić