Na današnji dan 1999. godine od posljedica rata preminuo je Milan Kovačić – Đuco

Na današnji dan 1999. godine od posljedica rata preminuo je Milan Kovačić – Đuco, heroj Vukovara i Domovinskog rata.

Rodom iz Zdenaca kraj Orahovice, Đuco je u mladosti bio punker. Pamte ga kao plavokosog pjegavog mladića s naušnicama u uhu i zihericama na traper jakni. Početkom Domovinskog rata uključuje se u obranu svoje domovine i svog naroda. Krajem rujna među zadnjima se, sa skupinom našičkih branitelja, uspio probiti do Vukovara. Ubrzo su padom Marinaca presječene komunikacije s Vukovarom koji je ostao opkoljen. Povodom natječaja Školske knjige „Heroj Domovinskog rata u mojem zavičaju“ Lea Bošnjak i Tea Mališ, tada učenice 8. razreda u OŠ Josipa Kozarca Slatina, napisale su esej „Od punkera do heroja Domovinskog rata – Milan Kovačić – Đuco“ iz kojeg izdvajam dio o bitci za Vukovar: „Tijekom uličnih bitaka našao je sedmogodišnju djevojčicu o kojoj je brinuo nekoliko dana dok ju nije predao medicinskom osoblju. Pričao bi kako su često noću čuli plač djeteta, no nisu bili sigurni je li to doista plače dijete ili je zamka srpske paravojske. Po dvojica bi provjeravala je li stvarno dijete ili ih pokušavaju prevariti. Bilo im je teško i bolno slušati taj plač misleći na nesretno dijete, no svaki put su bili prevareni. Dva je puta, u uličnim borbama, bio ranjavan. Jedne je noći, zajedno s još nekoliko vojnika, ušao u napuštenu kuću u Vukovaru. Nakon nekoliko minuta začuli su korake. Nisu znali jesu li to četnici ili hrvatski vojnici pa su cijelu noć stražarili i bili nečujni. Ujutro su brzo otišli iz kuće, a kasnije su saznali da su noć proveli u istoj kući s četnicima.

Kada je Vukovar pao 18. studenog 1991. godine, s grupom gardista krenuo je u proboj iz grada. Nekoliko je dana ležao u kukuruzu među mrtvim tijelima dok ga nisu pronašli srpski vojnici. Zajedno s ostalima odvezli su ga u srpski logor Sremska Mitrovica u Vojvodini, a kasnije u Niš. Pri dolasku u logor bio je pretučen te su mu oduzeli sve osobne stvari. Morao je popuniti upitnik o sebi i izjaviti kako je bio jedan od počinitelja zločina nad Srbima. Često je bio udaran pendrekom po rebrima, trbuhu, nogama ili su mu glavom udarali o zid. Išao je na razna ispitivanja, a brutalnije bi ga tukli kada bi hrvatska vojska postizala uspjehe na bojištu. U sobi je bio s oko stotinu logoraša. Nisu imali krevete niti najvažnije higijenske potrepštine. Stražari su ga tjerali na teške fizičke poslove, ponekad se nije mogao okupati pa bi ga prskali insekticidima. U logoru je Milan proveo teških devet mjeseci tijekom kojih se pitao treba li odustati i izgubiti nadu. Bio je ustrajan vratiti se u borbu, i na kraju, vratiti se i svojoj obitelji.“ Napokon je razmijenjen 14. kolovoza 1992. u Nemetinu, no psihičke i fizičke traume su ostale: „Pokušao je voditi normalan život. Oženio se i osnovao obitelj, ali su ga sjećanja na rat i na sve ono što je proživio i dalje proganjala. Nije mogao spavati, imao je noćne more. Nije ga bilo briga što je postao poznat nakon što se vratio u Zdence, nisu ga zanimala prava branitelja koja su mu tada bila davana. Želio je nastaviti živjeti život punim plućima i posvetiti se obitelji i prijateljima. Rat ga nije poštedio. Bio je dvaput ranjavan pa je to ostavilo i fizičkog, ali i psihičkog traga na njemu.

Od posljedica ratovanja obolio je od posttraumatskog stresnog poremećaja od kojega je i preminuo 26. siječnja 1999. godine. Milan Kovačić Đuco će, kao i ostali junaci Domovinskoga rata, zauvijek ostati u našim sjećanjima i našim srcima kao heroj koji je svojom istaknutom hrabrošću, požrtvovnošću, junaštvom, domoljubljem i svojim životom oslobodio Hrvatsku i dao joj novi život. Zbog toga ćemo mu uvijek biti zahvalni i uvijek ćemo ga se sjećati kao junaka i heroja našega kraja.“

Autor teksta – Borna Marinić

Domovinski.hr

(Visited 23 times, 1 visits today)