U subotu,21.03.2020. će se obilježiti dvadeset i druga obljetnica pokopa žrtava masovne i pojedinačnih grobnica u Lovasu. Nažalost, po prvi put, obavit će se to u tišini zbog posebnih mjera za sprječavanje širenja zaraze korona virusom. Toga dana, tročlano izaslanstvo Općine Lovas će u devet sati položiti vijenac na spomen obilježju masovne grobnice, uz molitvu župnika Marina Putilina

“Mještane molimo da se ne okupljaju u većem broju, zbog zabrane svih javnih okupljanja na otvorenom, koja je na snazi. Također, iz istih razloga, nećemo moći organizirati niti pobožnost Križnog puta ulicama Lovasa. Misa zadušnica za sve poginule, ubijene i nestale mještane Općine Lovas služit će se u subotu, s početkom u 18 sati, ovaj put bez nazočnosti vjernika. S tugom u srcu i molitvom na usnama, prisjetit ćemo se još jednom svih naših stradalnika, pazeći jedni na druge, poštujući propisane mjere zaštite. Stoga pozivamo sve mještane da u subotu u večernjim satima upale svijeću u svojim dvorištima, u znak sjećanja na sve poginule, ubijene i nestale mještane Općine Lovas”, na službenoj stranici Općine Lovas napisala je načelnica Tanja Cirba.

Mjesta Lovas i Opatovac tijekom srpske agresije i privremene okupacije (Lovas je okupiran 10. listopada 1991. godine, a Opatovac četiri dana kasnije), doživjela su veliku tragediju, a posebno stravičnu selo Lovas.

Iz općine Lovas osamdeset i sedam osoba je poginulo ili ubijeno, od toga osamdeset i pet iz Lovasa i dvoje iz Opatovca.

Svirepa ubojstva po kućama, ulicama i podrumima, torture, ponižavanja, bijela traka na rukama Hrvata kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti, mučenja i silovanja žena, prisilni rad…, samo su dio svakodnevnih strahota koje su doživljavali Hrvati i nesrbi u Lovasu i Opatovcu, posebice u Lovasu.

Krvava berba grožđa

Dana, 18. listopada 1991. godine nakon cjelodnevnog mučenja i zlostavljanja, pedeset i jedan Hrvat iz Lovasa, pod izlikom da ih vode u berbu, prisilno je od strane jugovojske i četnika, odveden u minsko polje.

“Kolonu izmučenih Lovaščana predvodili su dvojica stražara, sumještani Milan Rendulić i Ilija Kresojević, velik broj pripadnika paravojne jedinice ‘Dušan Silni’ i vod rezervista jugoslavenske vojske.

Na putu do minskoga polja koje su postavili pripadnici JNA ubijen je Boško Bođanac koji nije mogao hodati zbog povreda zadobivenih mučenjem i uboda nožem.

Kad je kolona dovedena do minskoga polja postavljenoga na polju djeteline, na izlazu iz sela prema Tovarniku, stražari su svojim uznicima naredili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama ‘kose’ djetelinu dok su oni, s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem.

Mine su bile postavljene serijski, u nekoliko redova. Prvu minu aktivirao je Ivan Kraljević i smrtno stradao. Njega je na minu gurnuo jedan od četnika, koji je i sam tom prilikom ranjen. Kada bi se aktivirala jedna mina, aktivirao bi se istovremeno cijeli red. U minskome je polju bilo i nagaznih mina. Postavljali su ga stručnjaci iz redova jugoslavenske vojske.

Kako za postavljanje minskoga polja nije bilo nikakva vojnoga opravdanja, može se zaključiti da je bilo postavljeno s ciljem ubijanja i ranjavanja Hrvata.

‘Košnja’ djeteline nogama dovodila je do aktiviranja mina i niza eksplozija, dok su u isto vrijeme četnici i pripadnici jugoslavenske vojske pucali u leđa preživjelima.

U takvim je okolnostima bilo vrlo teško utvrditi koliko je ljudi poginulo od ranjavanja minama, a koliko u pucnjavi. Dok se to odvijalo, cestom je naišao potpukovnik jugoslavenske vojske, kojega su zvali Rašo. On je zaustavio krvavu egzekuciju na koju je naišao. U tom je okrutnom zločinu ubijena 21 osoba iz Lovasa, a 14 osoba je ranjeno.

Nakon ranjavanja na minskome polju preživjeli Lovaščani odvezeni su kamionom pokojnoga Josipa Jovanovića, koji je vozio srpski dobrovoljac iz Lovasa – Milan Vorkapić Trnda, pod oružanom pratnjom dvojice četnika, u Dom zdravlja u Šidu.

Četnici iz pratnje oduzeli su im u čekaonici ambulante osobne dokumente. Naredili su im potom da operu pod po kojem se slijevala krv iz njihovih rana. Liječnici koji su im previli rane usput su ih, s ostalim medicinskim osobljem, vrijeđali.

Josip Turkalj tu je i umro od posljedica ranjavanja. U Lovas su odvezeni istim kamionom, zakriljeni ceradom, s mrtvim Turkaljem.

U Lovasu su bili smješteni na podu mjesne ambulante, dok je tijelo pokojnoga Josipa Turkalja ostalo u kamionu. Pomoć je ranjenima pružao dr. Kačar, a sutradan ujutro su Ivana Mujića, Stanislava Franjkovića, Zlatka Tomu i Stjepana Peulića odvezli u Šid, gdje je Ivan Mujić dobio infuziju, a zatim su sva četvorica odvezeni u bolnicu u Srijemskoj Mitrovici.

Ali ‘danak u krvi’ toga kobnog 18. listopada 1991. još uvijek nije završio: istoga su dana ubijene još 23 osobe – 19 iz Lovasa, jedna osoba iz Opatovca i jedna iz Sotina te dvije iz Tovarnika”.

(Ulomak iz knjige “Krvava istina”)

Nakon izvršenih ubojstava u listopadu 1991. godine pripadnici JNA i četnici na mjesnom su groblju u Lovasu iskopali rov dužine 25 x 1 m u koji su zatrpana tijela većine žrtava.

Zarobljeni lovaški Hrvati bili su natjerani u njega ukopati tijela žrtava, koja su tek nekoliko dana nakon smaknuća skupljena s minskoga polja i drugih lokacija.

Iz te su, druge po veličini masovne grobnice u Republici Hrvatskoj, ekshumirani posmrtni ostaci 68 žrtava od kojih je 65 iz Lovasa i tri iz Tovarnika.

Na posmrtnim ostacima mnogih žrtava pronađene su bijele trake kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti. Osim u masovnu grobnicu tijela ubijenih Lovaščana bila su pokopana u još deset pojedinačnih grobova.

Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava izvršena je tijekom lipnja i srpnja 1997. godine, nakon čega su isti upućeni na identifikaciju u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu.

Posmrtni ostaci 67 žrtava srpske agresije pokopani su uz najveće vojne i vjerske počasti na mjesnome groblju u Lovasu 21. ožujka 1998. u nazočnosti nekoliko tisuća mještana Lovasa, Opatovca i drugih mjesta Vukovarsko-srijemske županije, ali i ljudi pristiglih iz cijele Republike Hrvatske.

Optužnica srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine teretila je 14 osoba osumnjičenih za taj ratni zločin.

26. lipnja 2012. godine, Sudsko vijeće odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu izreklo je osuđujuću presudu, no presuda je ubrzo poništena, a predmet vraćen na ponovno suđenje.

Viši sud u Beogradu – “odeljenje'”za ratne zločine, 20. lipnja 2019. osmorici optuženih (petorica su u međuvremenu preminula, uključujući i prvooptuženog, a jedan slučaj je izdvojen), izreklo je zatvorske kazne u trajanju između četiri i osam godina. Ova presuda do danas nije pravomoćna.

Iz mjesta Lovas i Opatovac protjerana je 1661 osoba (1341 iz Lovasa i 320 iz Opatovca). Gotovo sva imovina koju su stjecale generacije mještana Lovasa i Opatovca opljačkana je i devastirana.

Katolička crkva Sv. Mihaela je zapaljena i potpuno devastirana, kapelica Sv. Florijana na groblju je zapaljena i devastirana. Katolička crkva u Opatovcu bila je također devastirana i oštećena, a crkvena zvona odvezena u Srbiju.

Tijekom okupacije u Lovasu srušene su četiri obiteljske kuće, a na tom mjestu bespravno je sagrađena pravoslavna crkva. Treba naglasiti da do tada u povijesti Lovasa nikada nije bilo pravoslavne crkve. Odlukom Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša srušena je 2000. godine.

“I nemojmo se trošiti na mržnju, na prazne riječi, nego ljubavlju gradimo svoj dom, svoju domovinu, i živimo iz te vjere koja je toliko skupo plaćena da bi ostala do danas! Živimo tu vjeru!”

(Iz propovijedi kardinala Vinka Puljića , vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita, održane u Lovasu 24. ožujka 2018.)

Autor
Tanja Belobrajdić