Često se postavlja pitanje: zbog čega Hrvatska nikada nije objavila da je bila u ratu sa Srbijom, pa se tobože „ne zna“ jesmo ili nisamo ratovali sa našim susjedima…

To naprosto nije točno, i neprestano treba podsjećati na slijedeće:

Sabor Republike Hrvatske, koji je održan 8. listopada 1991. u osam zaključaka s ove povijesne sjednice, među ostalim je istaknuo: „Na Republiku Hrvatsku izvršena je oružana agresija od strane Republike Srbije i takozvane JNA. Republika Hrvatska prisiljena je braniti se od agresije svim raspoloživim sredstvima. Tzv. JNA proglašava se agresorskom i okupatorskom vojskom te mora bez odlaganja napustiti teritorij Republike Hrvatske koji je privremeno zaposjela“.

Dakle, jesmo ili nismo bili u ratu sa Srbijom, odnosno zna se ili ne zna se jesmo li i od koga bili okupirani? Je li sada i najvećim skepticima jasno tko je bio agresor i tko Hrvatskoj mora platiti ratnu odštetu? Na početku ove sjednice, uvodne napomene, o općoj političkoj situaciji, dao je hrvatski premijer dr Franjo Gregurić koji je rekao i ovo:

Agresija JNA i Srbije na Hrvatsku  provodi se zbog  dobivanja teritorija koji bi osigurao nacionalni, politički i ekonomski opstanak Srbije. U „svetom“ ratu  protiv svega što je hrvatsko, nije bitno koja je politička opcija na vlasti. Naime, prema velikosrpskoj filozofiji, Srbija je ondje gdje se nalazi makar jedan Srbin. Dobar je primjer Baranja, a posebno Dubrovnik – grad bez ikakvih vojnih značajki, gdje su Srbi u manjini. Štoviše, napadi na Hrvatsku su razarački, usmjereni su na kulturne, nacionalne ili povijesno vrijedne objekte, a armija i srpski teroristi počinili su zločine nikada prije  viđene na hrvatskom teritoriju, a koje čak ni Hitler, Mussolini ili njihovi pomagači nisu radili“- naglasio je tadašnji hrvatski premijer, čije izlaganje, nažalost, nismo našli među dokumentacijom Carle Del Ponte. Među zakonima koji su na ovoj sjednici izglasani bio je i Zakon o ratnim štetama, a one su do početka listopada 1991. iznosile 1o,5 milijardi američkih dolara! Taj zakon, na žalost, dosad nije dao nikakvih rezultata, a nekakvu smiješnu „ratnu odštetu“, koliko znamo, dosad nam je platila Crna Gora i to za – svinje, koje su njihovi „specijalci“ poklali u dubrovačkom zaleđu.

Dakle, osim što je i dalje pred Hrvatskom veliki posao oko naplate ratne štete, bojimo se da još dobar dio onih koji su zaslužni za ovaj rat neće biti kažnjen, tim prije što su mnogi već i umrli, ill su „van zakona“.  Tu u prvom redu mislimo na pisca i političara Dobricu Ćosića (1921.-2014.) i Srpsku akademiju nauka i umetnosti (SANU), odnosno na autore Memoranduma, koji su bili duhovni pokretači agresije. Ćosića još (i nakon smrti) nazivaju i „duhovnim vođom srpskog naroda“ i „ocem srpske nacije“. U vrijeme agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu obavljao je dužnost predsjednika SRJ i kao zagovornik politike ratnog zločinca Slobodana Miloševića imao je veliki utjecaj na tijek rata. Dužnost predsjednika krnje Jugoslavije prihvatio je u lipnju 1992. ponesen srpskim osvajanjima i zločinima. U vrijeme njegova mandata na toj dužnosti srpske i jugoslavenske postrojbe vršile su najokrutnije zločine i genocid u Hrvatskoj, a poglavito u Bosni i Hercegovini. Smijenjen je s tog položaja 1993. uglavnom zbog toga što je stao na stranu Radovana Karadžića, političkog šefa separatističkih bosanskih Srba. Osim što je bio raspirivač velikosrpske ideologije i teze o ugroženosti srpskog naroda, zalagao se i za „humano preseljenje stanovništva“. Govorio je kako je „srpski nacionalizam u potpunosti demokratičan“, a da su nasuprot tome, „slovenačke, hrvatske i muslimanske, šovininističke ideologije koje su izazvale rat“. Njegovo ime susrećemo i među podstrekačima i inicijatorima pisanja Memoranduma SANU, tako da se s pravom može reći da je jedan od glavnih krivaca za tragediju hrvatskog, bosanskog, pa i srpskog naroda. Njega i njemu slične Carla Del Ponte nije gonila, a Hrvatska na vrijeme nije pokrenula optužnicu, i čovjek je u međuvremenu umro – nevin!

Kakvog li apsurda!

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske trebalo bi podići optužnicu i protiv Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU).

Naime, ta institucija objavila je taj toliko puta po zlu spominjani Memorandum, koji je predstavljao psihološku pripremu velikosrpske agresije prije očekivanog raspada SFRJ. Glavna teza mu je bila kako je srpski narod nakon Drugog svjetskog rata opljačkan, kako je Srbija necjelovita, te da su svi Srbi izvan Srbije u drugim federalnim dijelovima SFRJ ugroženi u svakom mogućem pogledu. Bila je to ustvari mobilizacija srpstva oko velikosrpske ideje kako bi se u konačnici stvorila srpska hegemonija na području  „bivše Jugoslavije“. Iako su svi argumenti iz ovog dokumenta daleko od istine, on je postigao svoju svrhu. Autori ovog sramnog Memoranduma, koji nije bio ništa drugo nego „udruženi zločinački podhvat“,  zasad su ostali „po strani“, čak se točno ne znaju ni njihova imena. A mora ih se optužiti, ako nikako drugačije, a ono po  tzv. „zapovjednoj odgovornosti“!

Uostalom, dok mi još oko toga „mudrujemo“ bojimo se da je već na scenu stupio „Memorandum SANU 2“, a možda i 3!

Stoga, pitanje svih pitanja glasi: što se čeka gospodo i gospođe, drugovi  i drugarice?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)