Policijski istražitelj Nikola Kajkić sprema se uoči obljetnice pada Vukovara podnijeti kaznenu prijavu protiv osoba koje su, prema njegovim saznanjima, počinile zločin na Ovčari. A koje i danas žive na teritoriju Republike Hrvatske, i koje su dostupne hrvatskom pravosuđu.

Kajkić prijavu neće podnijeti kao voditelj radne skupine za istraživanje ratnog zločina na Ovčari, jer je s te pozicije u siječnju 2018. smijenjen. Neće je podnijeti ni kao policijski istražitelj, jer je protiv njega u ljeto iste godine pokrenut disciplinski postupak. Podnijet će je kao običan građanin. U prijavi planira navesti svjedoke i dokaze koji otkrivaju koji su to ljudi počinili i zataškali najveći i najkrvaviji zločin u Domovinskom ratu.

– I dalje tvrdim da se na području Vukovara i okolice nalazi između 40 i 50 osoba koje su sudjelovale u mučenju, zlostavljanju i ubojstvima ratnih zarobljenika na Ovčari, odnosno premještanju grobnica. Za to imam i svjedoke, ali očito da ne postoji politička volja da se to procesuira iako su te osobe dostupne našim institucijama – tvrdi u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju Kajkić.

Gdje je bio dožupan?

U vrijeme kada je smijenjen, nagađalo se da priprema uhićenja četrdesetak osumnjičenih za Ovčaru. Jedan od onih s kojima je Kajkić tijekom istrage razgovarao bio je i Đorđe Ćurčić, vukovarsko-srijemski dožupan iz redova SDSS-a. Ćurčić je prošle godine tvrdio da je u vrijeme rata u Vukovaru bio u Bosni, da se sredinom studenog vratio na poziv VUPIK-a, tvrtke u kojoj je radio, i to u okviru radne obaveze, kako bi se spasili strojevi i pokupio jesenski urod. Da je doista bio na Ovčari, ali kao običan radnik, civil. Da nije nosio oružje, niti bio ni u jednoj postrojbi. Da nije nikoga ubio i da u zločinu na Ovčari nije sudjelovao na bilo koji način.

– Po mojim saznanjima, Đorđe Ćurčić bio je pripadnik druge čete prvog voda Negoslovačkog bataljona, imao je vojnu SMB uniformu i automatsku pušku s drvenim kundakom. Dakako da je imao veliku moć na Ovčari, a to potvrđuje i činjenica da je zahvaljujući njemu bez suglasnosti ijednog oficira JNA-a spašen život Ivanu i Janji Vukojević. No, to ga ne abolira za ono što je činio nakon tog spašavanja, toliko vam sada smijem i mogu reći. Đorđe Ćurčić vrlo dobro zna da ja znam točno šta je on tamo radio – tvrdi nam Kajkić.

I pritom, kaže, ne govori napamet.

U deset mjeseci tijekom kojih je vodio predmet “Ovčara” obavio je razgovor s više od 300 osoba. Poligrafski ispitao preko 30 osoba. Izvršio opservaciju i pregled terena, mjesta masovnih grobnica na preko 20 lokacija, pribavio preko 30 tisuća pisanih dokumenata i više od 200 sati videomaterijala. Početkom 2018. godine, međutim, predmet je iz vukovarsko-srijemske prebačen u Policijsku upravu osječko-baranjsku, gdje je oformljena radna skupina.

– Od tada pa do danas u protekli 21 mjesec po mojim su saznanjima podnijeli kaznenu prijavu protiv Spasoje Petkovića, zvanog Štuka, za ubojstvo francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera, i protiv Nikole Dukića, zvanog Giđa, za ubojstvo Darka Kovačića Koleta i Ivana Vulića Salaša u neposrednoj blizini hangara 20. studenog 1991. godine. Podnijeli su i kaznenu prijavu protiv mene za sastavljanje službene zabilješke te smijenili voditelja radne skupine Roberta Hruškara, a da nikada javno nisu objasnili zašto – rezimira Kajkić rad svojih nasljednika.

Pronalazak grobnica

Ni Dukić ni Petković nisu dostupni tijelima hrvatske vlasti. Dukić u Srbiji služi kaznu zatvora do 2049. godine, a Petkoviću je, kao zaštićenom svjedoku na beogradskom suđenju za Ovčaru, promijenjen identitet. Prema Kajkićevim saznanjima, niti Dukić, a niti Spasoje Petković nisu izvršili ubojstva za koja ih se tereti. Za razliku od njih, smijenjeni istražitelj zločina na Ovčari uvjeren je da zna imena pravih krivaca. I spreman ih je ovih dana javno objaviti.

On tvrdi i da na širem području Ovčare postoje još dvije masovne grobnice: jedna s posmrtnim ostacima 14 osoba, a druga s posmrtnim ostacima između 50 i 57 ubijenih osoba.

– Nažalost, te dvije grobnice su nakon što je 1992. godine otkrivena masovna grobnica na Vorgincu s posmrtnim ostacima 200 osoba premještene. Počinitelji ovih zločina su, u strahu da će se otkriti i te dvije druge grobnice, izvršili njihovo premještanje na druge lokacije – objašnjava Kajkić. Premještanje je izvršeno odvojeno.

– Za premještanje veće grobnice odgovoran je i to je napravio Cvjetin Jović sa svojim sinom Slobodanom Jovićem. Inače su živjeli na području Ovčare od 1995. do 1997. i onda su ih službe prebacile u Norvešku, i sada tamo žive. Drugu grobnicu s 14 tijela premještao je čovjek koji još uvijek živi u Negoslavcima. Njegove podatke dostavio sam ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću.

Taj je čovjek sam priznao da je to učinio i opisao je način na koji je to učinio. Stoga sam mišljenja da ako se želi, ako se ima volje i ako se zadatak povjeri stručnoj osobi, ostaci se mogu naći u vrlo kratkom i razumnom roku – uvjeren je Kajkić.
Nikola Kajkić uvjeren je da je suđenje na Specijalnom sudu u Beogradu lažno iskonstruirala srpska obavještajna služba.

– A mi bismo, kao naivni, trebali u sve to povjerovati i prihvatiti. Razgovarao sam s većinom onih kojima se sudilo u Beogradu, kao i s onima kojima se nije sudilo, a bili su involirani u taj ratni zločin. Uspoređujući njihove izjave i saznanja s izjavama koje su davali pripadnici srpske manjine koji su u to vrijeme bili u paravojnim četničkim snagama, neosporno zaključujem da je istina sasvim drugačija od one koju je napisao beogradski sud. Upravo iz tog razloga ne mislim i neću odustati dok se ne sazna prava istina. I dok se ne procesuiraju svi zločinci za taj okrutni, nemili zločin – kaže Kajkić.

‘Hrvatska nije smjela dopustiti da u proces mirne reintegracije uđe bez pripremljenih predmeta’
– Hrvatska nije smjela dopustiti da u proces mirne reintegracije uđe bez pripremljenih predmeta za zločine počinjene na Veleprometu, Ovčari, u Borovokomercu, Borovu Selu, Trpinji, Petrovoj Gori, Negoslavcima… U tom su trenutku svi počinitelji još življeli u Podunavlju.

Nevjerojatno je da je DORH procesuirao Zorana Stevića 2000. godine zbog krađa, a da ga tijekom dvogodišnjeg boravka u zatvoru nitko nije ispitao zbog zločina koje je počinio na Ovčari i Veleprometu. Apsurdno je i da u našem zatvoru nakon izručenja iz Crne Gore već tri godine sjedi Zoran Stanković, zvan Kesega, a da ga nitko nije ispitao za druge zločine za koja ima saznanja – navodi Nikola Kajkić.

‘I nadalje stojim pri tvrdnji da sam učinio sve kako je trebalo’
Kajkića se sumnjiči da je lažirao službenu zabilješku o navodno silovanoj ženi.

– Uistinu je točno da sam u službene prostorije pozvao i obavio informativni razgovor sa ženskom osobom za koju sam dobio informacije od više građana srpske manjine i svjedoka zločina da je silovana. U tom trenutku nisam znao da se ona nakon nekoliko silovanja zaljubila u počinitelja koji je bio oženjen čovjek, te da su ostali u ljubavnoj vezi. U prostorijama policije ona mi je većim dijelom opisala događaj silovanja.

Nekoliko dana kasnije pozvali smo i silovatelja, koji je pao na poligrafu za njezino silovanje.

Kajao se i opravdavao i nudio suradnju jer ne želi javnu sramotu za nešto što je učinio u mladosti. Nudio nam je informacije da ga ne teretimo za silovanje.
Kada smo nakon nekoliko dana ponovno otišli do žene na njezinu adresu, ona je promijenila iskaz i tvrdila da nije bilo silovanja, zbog čega sam kontaktirao DORH i svojeg načelnika.

I nadalje stojim pri tvrdnji da sam učinio sve kako je trebalo. Žao mi je samo što počinitelja nisam odmah uhitio, no pokušao sam jednim udarcem dobiti dvije stvari: i počinitelja silovanja i suradnika za zločin na Ovčari. Na kraju sam ja izvukao deblji kraj – zaključuje Kajkić.