Podijeli

Obilježavanje 100 godina, kako ga autonomaši nazivaju „priključenja“ a nacionalisti „prisjedinjavanje“, Vojvodine Srbiji pokazat će različite poglede na tu srednjoeuropsku pokrajinu, njenu prošlosti i budućnost.

Prvi takav događaj početkom lipnja u Novom Sadu pod nazivom „Savjetovanje: Vojvodina i Srbija – 100 godina poslije (1918 – 2018)“ organizirao je „Vojvođanski klub“, jedna od najstarijih autonomaških nevladinih organizacija.

Nakon izlaganja većeg broja autora, između ostalog zaključeno je da se ne prihvaća bilo kakvo jednonacionalno definiranje Vojvodine, te da je Vojvodina bila i danas ostala multinacionalna, multireligijska i multikulturna, usprkos sistematskoj izmjeni njene nacionalne strukture.

„Vojvođanski klub“ će se zalagati za „politički subjektivitet Vojvodine” unutar zajedničke države Srbije, a polazit će se od zahtjeva s Mirovne konferencije u Londonu iz 1992. godine da će se „građanima Vojvodine vratiti sva građanska i ustavna prava”, a to znači puna zakonodavna, izvršna i sudska vlast, s ekonomskom i kulturnom autonomijom koju je Pokrajina prije Miloševića imala.

U zaključku se dalje navodi da oba puta kada su predstavnici Vojvodine donijeli odluku o priključenju Srbiji (1918. i 1945.), jedini podrazumijevani uvjet priključenja bio je ulazak Srbije u širu političku cjelinu – Jugoslaviju. Nestankom Jugoslavije, nestao je i suštinski uvjet ulaska Vojvodine u Srbiju.

Bez zahtjeva za federalizacijom

Iako se na tom skupu čuo samo poziv za „udruživanje snaga u zajedničkoj borbi za dostojanstven i ravnopravan položaj Vojvodine u Srbiji“, a ne eksplicitni zahtjev da Vojvodina postane republika u okviru federalizirane Srbije, koji se iz ovih krugova od 2012. nerijetko može čuti, beogradski portali su nakon skupa imali pune ruke posla.

Naslovi poput „Novi talas razbijanja Srbije! Okupili se oni koji žele samostalnu Vojvodinu! Srbija ćuti“, „Autonomaši ponovo jašu, hoće da se odcijepe!“, „Nezapamćen skandal: Jankovićev omiljeni separatista poziva na odcjepljenje Vojvodine, a njegove sulude planove prenosi Politika“ – uveliko sakupljaju lajkove i prodaju tiraže.

A za lavinu žutog blata bilo je bome materijala.

Profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu i bivši političar Dragan Veselinov na tom skupu je kritizirao prethodnu garnituru vlasti, koja je u Banovini bila od „petog oktobra” pa sve do 2016, da nisu radili na pripremi referenduma o nezavisnosti, za koji smatra da bi u Vojvodini uspeo.

Prema njegovim riječima, tko god je htio da se ujedini sa Srbijom, nije prošao dobro.

„Tko god je htio pod srbijansku šajkaču, da izvinete, narodski rečeno – naj*** je“, kazao je Veselinov i poručio predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku da će isto tako proći u svojim nastojanjima za ujedinjenjem sa Srbijom.

Veselinov je na skupu rekao da je pozicija Vojvodine mnogo gora od one koju su imali Slovenija i Hrvatska kada su odlučile da izađu iz Jugoslavije jer su političke nacije, ali imaju i zasebno etničko poreklo. „Mi jesmo politička nacija, ali nemamo zasebno etničko porijeklo“, rekao je Veselinov.

Mitovi i statistika u doba poluistine

Planovi i riječi su jedno, a realnost i činjenice nešto drugo.

Diskusija se ubrzo sa skupa premjestila na društvene mreže. Unutar autonomaške opcije najviše zamjeranja organizatorima bilo je da je na skupu bilo malo mladih izlagača, da autonomaši nemaju nasljednike i da mladi „ne vide“ ideju i svrhu autonomije Vojvodine, iako je riječ o najeuropskijoj i najliberalnijoj regiji u Srbiji.

Novi Sad je gazda Egzita i domaćin Prijestolnice europske kulture 2021.

Statistika o skoro mitologiziranoj Vojvodini ipak govori nešto drugo. Istraživanje Ipsos Strategic Marketinga iz prosinca 2015. pokazuje da Vojvođani najpozitivnije mišljenje imaju o Rusiji, čak 57 posto, pa tek onda o EU s oko 48 posto.

Ipak, Vojvođani ne bi živjeli u Rusiji i svoju djecu ne bi tamo školovali već u nekoj od država na Zapadu, što odražava društvenu šizofrenost koja je na nivou cijele Srbije skoro povijesna konstanta.

Iako je podrška eurointegracijama u Vojvodini oko 53 posto, i viša je od srpskog prosjeka koji je 46 posto, Vojvođani su oko europskog identiteta jednako podijeljeni – 37 posto se osjećaju i isto toliko ne osjećaju Europljanima.

Statistike o odnosu građana Srbije i Ukrajine prema EU u suštini su veoma slične. To su države s veoma duboko podijeljenim društvima, kojima se podrška eurointegracijama klacka tu oko 50 posto.

Ipak, za razliku od Vojvodine, zapadne regije Ukrajine (Zakarpatja i Galicija) daleko u većem postotku podržavaju integraciju u EU s više od 70 posto.

Naravno, sve statistike su paušalne slike društva, a posebno su rizične one rađene u tranzitivnim državama i u doba poluistine.

Autonomija i mladi

Iako se o autonomiji Vojvodine danas uglavnom govori u prošlom vremenu, za obje opcije, autonomašku i nacionalističku, ona je podjednako važna.

Diskurs o „zlatnom dobu“ Vojvodine iz perioda SFRJ osamdesetih godina jedini je adut autonomaša, kojih je uostalom sve manje. Građanski koncept vojvođanske autonomije je trenutno purgerska urbana ideja u Novom Sadu i još u nekim vojvođanskim gradovima i podržava je uglavnom obrazovana elita koja je barem na kratko osjetila razliku kvaliteta života u bivšoj Jugoslaviji i ovdašnjoj Srbiji.

Mlađe generacije nemaju strpljenja za poboljšanje svog materijalnog i društvenog položaja kroz borbu za autonomiju Vojvodine, koja bi im samo hipotetički to mogla osigurati. Nakon stečene diplome, oni odlaze tamo gdje već takvi uvjeti za njih odavno postoje.

Nacionalistima je autonomija Vojvodine možda još više potrebna. Pred strankama u Beogradu oni će uvijek moći da izađu s planovima neprestane i iscrpljujuće borbe protiv izmišljene opasnosti separatizma, te se takmičiti tko će više fobije i sumnje da unese u svaki paragraf prava koje bi autonomija mogla pružiti građanima.

Ali bez Vojvodine njihova priča se ne bi razlikovala od priče bilo kojeg stranačkog općinskog odbora u preostalim dijelovima Srbije. A tu je i partijski plijen za poslušne: više tisuća radnih mjesta u pokrajinskoj administraciji i u javnim poduzećima.

Nacionalističkim strankama (a i mnogima iz bivše DOS-ove koalicije) Vojvodina je važna kao poligon za liječenje frustracije zbog izgubljenog Kosova. Region koji štrči, jer ima i traži više i zato je opasan. Treba mu oduzeti sve i dovesti ga na nivo uravnilovke s ostalim siromašnim regionima Srbije, što će, ako ništa drugo, barem gladnim nahraniti ego.

Komentiraj

Please enter your comment!

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Please enter your name here