Evo Hod za život i kod nas u Zadru. Nadamo se da će uskoro zaživiti u svim hrvatskim gradovima i selima. Mi smo kršćanska, katolička Hrvatska. Narod koji je prihvatio Boga za svog oca još u davna vremena.

Našu vjeru, naš svjetonazor su poštovali i branili svi naši pretci na čelu s našim knezovima, kraljevima i svim braniteljima u zadnjem Domovinskom oslobodilačkom ratu. Nije to bila borba, nisu to bile žrtve darivanja vlastitih života samo za granice, nego i za ono isto tako važno, za poštivanje vjere, tradicije, svjetonazora, zakona naše države. Poštivanje života iznad svega. A što je život za nas kršćane, katolike, vjernike. Ima li život svoj početak, trajanje i svoj kraj. Naš život, život svakog čovjeka na ovom svijetu.

Može li se jedan život poništiti, izbrisati, pa opet iz početka kao da se to nije dogodilo, opetovati. Ne može. Svaki je život jedinstven, neponovljiv. Jednom i nikad više. Kao što je svakom čovjeku potreban san da bi se obnovio od prethodnog dana i sutra dan opet mogao uredno i zdravo živjeti, raditi, učiti, tako je i onom početku života u majčinoj utrobi, onom malom srcu koje počinje kucati i prije nego većina žena zna da u njoj postoji jedan drugi život, potreban malo duži sam da bi jednog dana zaplakao u nekom rodilištu i to malo srce nastavilo kucati dugo dugo.

To znaju pogotovo svi liječnici, ne samo katolici nego i pravoslavni, islamistički, židovski, budisti i svi drugi. Brojne su udruge, prvenstveno ženske, ali i brojni političari koji zagovaraju slobodu pobačaja tumačeći da je to sloboda odlučivanja o slobodi tijela svake žene. Zar je dobrobit za tijelo žene ako se iz njenog tijela odstrani drugo tijelo, drugi, tuđi život, makar je to drugo tijelo u razvoju i rastu, taj novi život, njezino dijete. Koliko je samo žena koje su počinile pobačaj iz raznih razloga nakon toga ne samo požalilo nego su bile očajne. One i njezini muškarci. I mole da to više nitko ne uradi. Ali, ima i drugačijih.

Evo Hod za život i kod nas u Zadru.  Nadamo se da će  uskoro zaživiti u svim hrvatskim gradovima i selima. Mi smo kršćanska, katolička Hrvatska. Narod koji je prihvatio Boga za svog oca još u davna vremena.

Našu vjeru, naš svjetonazor su poštovali i branili svi naši pretci na čelu s našim knezovima, kraljevima i svim braniteljima u zadnjem Domovinskom oslobodilačkom ratu.  Nije to bila borba, nisu to bile žrtve darivanja vlastitih života samo za granice,  nego i za ono isto tako važno, za poštivanje vjere, tradicije, svjetonazora, zakona naše države. Poštivanje života iznad svega. A što je život za nas kršćane, katolike, vjernike. Ima li život svoj početak, trajanje i svoj kraj. Naš život, život svakog čovjeka na ovom svijetu.

Može li se jedan život  poništiti, izbrisati, pa opet iz početka kao da se to nije dogodilo, opetovati. Ne može. Svaki je život jedinstven, neponovljiv. Jednom i nikad više. Kao što je svakom čovjeku potreban san da bi se obnovio od prethodnog dana i sutra dan opet mogao uredno i zdravo živjeti, raditi, učiti, tako je i onom početku života u majčinoj utrobi, onom malom srcu koje počinje kucati i prije nego većina žena zna da u njoj postoji jedan drugi život, potreban malo duži sam da bi jednog dana zaplakao  u nekom rodilištu i to malo srce nastavilo kucati dugo dugo.

To znaju pogotovo svi liječnici, ne samo katolici nego i pravoslavni, islamistički, židovski, budisti i  svi drugi. Brojne su udruge, prvenstveno ženske, ali  i brojni političari koji zagovaraju slobodu pobačaja tumačeći da je to sloboda odlučivanja o slobodi tijela svake žene. Zar je dobrobit za tijelo žene ako se iz njenog tijela odstrani drugo tijelo, drugi, tuđi život, makar je to drugo tijelo u razvoju i rastu, taj novi život, njezino dijete. Koliko je samo žena koje su počinile pobačaj iz raznih razloga nakon toga ne samo požalilo nego su bile očajne. One i njezini muškarci. I mole da to više nitko ne uradi.  Ali, ima i drugačijih.

I tako jednog dana između brojnih zagovornika slobode prekida trudnoće, pobačaja, javlja se na tv ekranu jedan voditelj, Šprajc Jovanović koji priča o Hrvatskoj na svoj način.  A dobro znamo da ono što se prikazuje na bilo kojoj televiziji prate i druge, strane, i stvaraju sliku o onome što vide i čuju, pa tako i o državi i narodu iz kojeg je ta televizija. U vrijeme kad predsjednik vlade hoda cijelu noć u procesiji križnog puta u mnoštvu katolika, u vrijeme kad predsjednica države čestita svim katolicima svoje države najveći kršćanski, katolički blagdan, Uskrs, taj televizijski komentator  nakon što je upoznao gledateljstvo o tome kako se u Hrvatskoj pod utjecajem katoličke crkve i priziva savjesti liječnika i medicinskih sestara koji ne žele raditi pobačaje jer je to suprotno njihovom svjetonazoru, ne radi toliko istih koliko bi trebalo, pa naše jadne žene moraju to ići obaviti u Sloveniju. I svoje tumačenje završava riječima da je to posljedica katoličkog džihada a sredina u kojoj se to događa, dakle u Hrvatskoj je zoološki vrt. Ne pravoslavni, ne islamistički, ne judaistički, ne protestantski džihad.  Samo katolički. Ima li što pogrdnije, uvrijedljivije od tih riječi za hrvatski, vjernički, kršćanski katolički narod. I ništa, ništa se tom stvorenju ne će dogoditi. Jesu li naša predsjednica države i naš predsjednik vlade predsjednici Republike Hrvatske ili zoološkog vrta! Strašno! Za njega život ide dalje.

Pitanje je samo kad će i što će sljedeća uvrjeda biti upućena Hrvatskom narodu kojem on ne pripada. A što se tiče pobačaja, on je u potpunoj suprotnosti s Hipokratovom zakletvom kojoj smo mi liječnici prisegli prije nego smo dobili diplome i dopuštenje za rad. I na kraju: niti jedna država koja će imati ili ima ozakonjen pobačaj nema pravo kazati i propovijedati da je ukinula smrtnu presudu.

Na žalost, moram uz gornji napis dodati i ovo što je, za mene,  gotovo isto važno, a to je da sam prije nego Kamenjaru poslao isti tekst uredništvu Glasa koncila početkom svibnja misleći da treba reagirati na vrijeđanje katoličkog hrvatskog naroda i  katoličke crkve u Hrvatskoj. Na žalost nitko nije reagirao iz krugova katoličke crkve  na tu emisiju koju prate, tim više što nije naša nacionalna tv kuća, u drugim državama i sredinama. I tako se stvara stav, stajalište, odnos prema našoj državi, prema nama Hrvatima.

Nije dovoljno da nas se u posljednjih više godina proglašavaju ustašama, fašistima, homofobima, mrziteljima svih i svakog, premda ti svi i svatko živi u Hrvatskoj dobro, jer da nije tako napustili bi Hrvatsku i otišli . Sada smo i džihadisti. A tu žalosnu činjenicu u vidu mog prosvjeda, jedinog prosvjeda, je ignorirao i Glas koncila. Nakon njih, to isto je učinilo i uredništvo Hrvatskog tjednika. Zbog čega? Straha? Ravnodušnosti? Nezainteresiranosti? Kolegijalnosti prema tako zvanom novinaru i voditelju Šprajcu Jovanoviću ??!!. Žalosno je, pa ma o kakvom razlogu se radilo.

dr.sc. Damir Letinić / Kamenjar.com