Na današnji dan 1992. godine nakon osmomjesečne opsade napokon je deblokiran grad Dubrovnik. Poslije oslobadanja Slanog udarom Hrvatske vojske predvodene 1. gardijskom brigadom — Tigrovima, jugovojska se povukla iz Dubrovačkog predgrađa Mokošice.
JNA i ostatak neprijateljske vojske premjestili su se unutar granica Bosne i Hercegovine, zauzimajući sve dominantne kote i visove u neposrednoj blizini hrvatske granice.
Neprijatelj je time zadržao veliku prednost pred hrvatskim braniteljima i kontrolu nad Jadranskom turističkom cestom, čime je Dubrovnik još uvijek bio pod djelomičnom kopnenom blokadom. Neprijateljska vojska otvarala je vatru na svako vozilo koje se kretalo u smjeru Splita, odnosno Dubrovnika.

Napadi na jug Hrvatske i grad Dubrovnik započeli su još u rujnu 1991. godine iz Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu JNA okupirala je prostor od Prevlake do Stona, a predivni grad Dubrovnik našao se pod divljačkim topničkim udarima. Česti napadi prestali su tek početkom 1992. kada je potpisano Sarajevsko primirje.

Nažalost rat se potom preselio u Hercegovinu gdje je agresorska vojska nastojala izbiti na Neretvu i potpuno odsjeći jug Hrvatske. U travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo južnog bojišta na čelu s generalom Bobetkom koji je odmah učvrstio obranu, te nakon manje od dva mjeseca djelomično deblokirao Dubrovnik. Ipak napadi na grad Dubrovnik prestali su tek u listopadu 1992. nakon oslobadanja Cavtata i Konavala.

Poslije oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice. Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.

Ondje su jugoslavenska armija i srpski teroristi željeli izbiti na Neretvu čime bi jug Hrvatske ostao potpuno odsječen. U takvim okolnostima u travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo Južnog bojišta, s generalom Jankom Bobetkom na čelu, koji je odmah učvrstio obranu i poveo dvije usporedne napadne operacije. Operacijom „Čagalj“ usmjerenom prema Mostaru, neprijatelj je odbačen od doline Neretve, a operacijom „Tigar“ deblokiran je grad Dubrovnik. Ipak, nevolje njegovih stanovnika prestale su tek u listopadu 1992. poslije oslobađanja Cavtata i Konavala.

Prije deblokade Dubrovnika Hrvatska je vojska, poglavito 1. i 4. brigada uz pratnju pomoćnih jedinica Hrvatske vojske, odradila više nego uspješno akcije oslobađanja mjesta zapadno od Dubrovnika: Čepikuća, Slanog, Zavale, Ravnog i drugih, te otvorila put prema gradu sa zapadne strane. Netom prije toga, ratni je zločinac, kamiondžija i gradonačelnik Trebinja „vojvoda“ Božidar Vučurević dao ultimatum HV-u za povlačenjem i prijetnjom odmazde prema Dubrovniku i njegovim stanovnicima, a to je i potvrdio isključenjem struje i vode gradu i njegovim stanovnicima nakon višemjesčne patnje u okruženju.

Hrvatski branitelj Braco Elezović o današnjem danu prije 28 godina

Bilo je to 26. svibnja 1992. godine, dakle prije točno 27 godina. Skupili smo se na Kantafigu i krenuli u Sustjepan. U Sustjepanu smo istu večer Goran Mazić, Baldo Bilić i ja našli jednu od gelera izbušenu barku čije smo rupe zakrpili čime smo stigli, krpama, šugamanima i sličnim materijalom, bacili je u more, našli dvije daske za veslanje i uputili se preko rijeke. Drugi su vikali za nama, zaustavljali nas, ali srce nas je povuklo na drugu, dotad okupiranu obalu.

S otprilike 10 cm vode na dnu barke uspjeli smo doveslati do mula ispred ambulante u Staroj Mokošici. Negdje iz pravca Lozice smo čuli rafale (tek kasnije smo saznali da su to bili naši specijalci). S otkočenim puškama i metkom u cijevi krenuli smo prema središtu naselja usput u mrklom mraku pazeći da ne povučemo kakvu žicu potezne mine.

Za prevaliti 200 metara trebalo nam je dobrih petnaestak minuta, a po dolasku u samo naselje našli smo jednog starijeg čovjeka koji je zaplakao od sreće kad je nakon osam mjeseci okupacije ugledao trojicu hrvatskih vojnika. Uveo nas je u kuću, odnekud je izvukao demižanu vina i narezao pršuta koji je sakrio od četnika i čuvao za ovaj trenutak. Bio je to Ilija Azinović, čovjek koji je zbog hrvatskog barjaka nađenog u njegovoj kući trpio svakodnevne četničke torture. Eto taj dan navečer smo prije 23 godine nas trojica prvi ušli u Staru Mokošicu, napisao je na svojem Facebooku hrvatski branitelj Braco Elezović, tada pripadnik samostalnog Sutjepanskog voda pri 2. bojnoj 163. brigade, junačke brigade koja je branila Dubrovnik tih najtežih dana.