RON HAVIV, SLAVNI FOTOREPORTER

U Zagrebu je nedavno radionicu o ratnoj fotografiji za studente s Balkana održao Ron Haviv, jedan od najpoznatijih svjetskih fotoreportera. Bio je na 25 ratišta u svijetu, a za DNEVNIK.hr ispričao je kako su nastale neke od njegovih kultnih fotografija.

Ron Haviv (54), ikona svjetskog fotonovinarstva koji je prošao 100 zemalja i 25 ratišta diljem svijeta, nedavno je boravio u Zagrebu. Sa samo 27 godina došao je na ratište u BiH. I prije nego je rat u Bosni počeo, snimio je nezamislive zločine.

Na fotografiji koja je obišla svijet snimljen je jedan od Arkanovih ljudi, s puškom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci. Vojničkom čizmom zamahuje prema glavi žene koja na samrti leži na ulici. Dva naoružana muškarca nezainteresirano prolaze kraj njih. Na drugoj fotografiji mladić na koljenima moli arkanovce za život.

“Bio sam u regiji, čekao mirovnu misiju za Hrvatsku kada su počele borbe između bošnjačkih Srba i Muslimana u Bijeljini. Nakon nekoliko dana Arkan i njegovi Tigrovi stigli su ‘osloboditi grad’. Pitao sam ga mogu li ići s njegovim ljudima. Pristao je. U jednom trenutku, došli smo do džamije, gdje su uzeli Hajruša Ziberija, makedonskog Albanca kao taoca. Preko puta je bila kuća, okružena visokim zidom gdje su se mnogi skrivali u podrumu. Izveli su ženu i muškarca na ulicu. Bili su to Abdurahman i Bejtullah Pajaziti. I oni su bili iz Makedonije, u Bosni su doselili zbog posla”, prisjetio se Haviv.

Arkanovci su mu branili da slika

“Bilo je puno vikanja i vrištanja, sa svih strana, a Tigrovi su se derali da ništa ne slikam. Prvo su upucali muškarca, a onda i ženu. Nekoliko trenutaka poslije, izveli su i Ajšu Šabanović, muslimanku, i nju su upucali. Dok su njih troje tako na ulici ležali i umirali, ili su već bili mrtvi, fotografirao sam Tigrove kako prolaze kraj njih. Fotografija je objavljena. Nadao sam se i da će to biti dovoljno da pokrene ljude, da se spriječi rat. Sliku je svijet izignorirao i nekoliko dana poslije rat u Bosni je počeo”, ispričao je Haviv.

Mediji iz BiH su tek prije nekoliko godina saznali sudbinu Hajruša Ziberija. Radio je kao konobar i tog je jutra krenuo na posao. Arkanovci su ga uhvatili blizu kuće u kojoj je živio. Odveli su ga sa sobom, iživljavali se nad njim, bacili ga kroz prozor, polijevali vodom, ubili ga i njegovo tijelo bacili u rijeku. U to vrijeme bio je tri mjeseca oženjen.

Željko Ražnatović Arkan zbog ovih fotografija ga je stavio na svoju list za odstrel.

“Čuo sam da je Arkan bio ljut na mene i da je naredio da me se mora srediti. Danas postoji film, Biography of a Photo koji propituje utjecaj i nedostatak utjecaja koje fotografije imaju”, vrlo kratko na pitanje o Arkanu odgovara Haviv.

Haviv je dobio mnoge nagrade, a njegove fotografije izlagane su u brojnim muzejima i galerijama, u Sarajevu, Zagrebu, pa čak i u Louvreu ili Ujedinjenim narodima. Pomagao je humanitarnim organizacijama: “Liječnici bez granica”, “Crveni križ”, UNICEF.

“Vukovar nikad neću zaboraviti”

Kada je 1991. čuo za rat u Hrvatskoj, odmah je došao.

“Dosta vremena sam proveo u Vukovaru, na obje strane, na hrvatskoj i na srpskoj. U to vrijeme, Vukovar je bio mikrokozmos raspada Jugoslavije. Opsadu grada i njegove branitelje, pad i etničko čišćenje nikada neću zaboraviti. Mnogo je razloga zašto je došlo do rata, ali činjenica da se odvijao u Europi bio je dovoljan razlog da dođem ovdje i dokumentiram sve što se događalo. Svijet nije obraćao pozornost, političare i ljude tek je pad Vukovara na to primorao”, rekao je Haviv.

A želio je da svi vide stradanja. “Osjećao sam tijekom opsade da svijet priču o Vukovaru treba vidjeti”, kaže Haviv.

O ratovima na Balkanu izdao je knjigu fotografija Blood and Hooney: A Balkan War Journal. Los Angeles Times proglasio ju je jednom od najboljih publicistikih knjiga godine, a Newsweek “užasavajućim ali važnim podsjetnikom na ljudsku patnju”. Izdao je i monografije “Afganistan: The Road to Kabul” i “Haiti: 12 January 2010”.

O tome je li mu bilo teško gledati i dokumentirati takvu kolinčinu patnje, također ne govori puno.

“Teško je kad se nađete u tavim situacijama, ali nikad tako teško kao što je ljudima koje fotografiram. Ne radi se o meni nego o ljudima koje snimam. S vremenom sam naučio da slike koje šaljem u svijet imaju utjecaja. Znam da će biti reakcija. To se ne događa uvijek odmah, ali znam da će reakcija biti. U tužnim situacijama, kad ne mogu spriječiti nekoga da ubije, želim biti siguran da postoji dokaz o tome što se dogodilo”, govori.

Na pitanje koji mu je najšokantniji trenutak u karijeri, odgovara: “Cijeli rat, od Slovenije do Hrvatske, preko Bosne do Kosova je bio šokantan. Prizori djece koja umiru na ulicama i planinama bili su šokantni. Logori koji su nicali posvuda bili su šokantni. Silovanja kao oružje u ratu bila su šokantna. Gradovi pod opsadom bili su šokantni. Popis se nastavljao, bilo je sve teže to podnijeti. Zbog nedostatka utjecaja, ili zbog nedostatka trenutačnog utjecaja mog rada i rada mojih kolega često sam imao osjećaj da je bilo besmisleno biti ovdje.”

Snimao najveće svjetske katastrofe

Ron Haviv dokumentirao je neke od najvećih katastrofa u posljednjih nekoliko desteljeća: Ratove meksičkih narkokartela, razrušeni Haiti nakon potresa 2010., koleru koja je potom izbila, izgladnjelu djeca u Bangladešu, rat u Darfuru… Kada je George Bush 1989. naciji objavljivao američku intervenciju na Panamu, spomenuo je Havivove fotografije koje su mjesecima prije potresale svijet.

U Zagrebu je s kolegom Christopherom Morrisom održao predavanje o ratnim fotografijama, a VII Akademija, kojoj je jedan od osnivača, i Muzej ratne fotografije u Zagrebu organizirali su trodnevnu radionicu za 15 polaznika iz jugoistočne Europe.

Zbog svega što je vidio, bilo je trenutaka kad je mislio odustati, kad je mislio da ne više ne može podnijeti. Ali fotografija je jača.

“Još uvijek vjerujem u da je fotografija dovoljno moćna da ima pozitivan utjecaj. Bio sam blizu tome da odustanem, ali uvijek me fotografija privuče natrag sebi. Moj kolega Gary Knight i ja osnovali smo VII Akademiju. Studente na Balkanu učimo fotonovinarstvu. Radimo ovo jer vjerujemo da postoji potreba za ljudima koji će svijetu moći ispričati svoje priče. Što više znamo jedni o drugima, manje ćemo razlike koje nas dijele riješavati ratovima. Fotonovinarstvo može u tome pomoći”, zaključio je Haviv.

Foto galerija