Podijeli

Dvije riječi – vjera i religija – raznoliko zvuče, a često se misli da imaju isto ili slično značenje. U kojem kontekstu se spominje (upotrebljava) riječ vjera, a u kojem religioznost?

Koje su sličnosti i razlike tih pojmova? Kada se za nekoga kaže da je religiozan ili čovjek vjere?

J. K., čitatelj

Da bismo Vam odgovorili na Vaša pitanja, poslužit ćemo se s više tekstova iz »Enciklopedijskoga teološkoga rječnika« koji daju odgovore na njih. Počinjemo s objašnjenjem pojma religija o kojem u natuknici »Religija (i moral)« L. Sebastiani piše: »Religija je odnos čovjeka vjernika s Bogom u kojega vjeruje (u judeokršćanskoj religiji, odnos saveza i zajedništva), a izraz se prvenstveno rabi za označavanje raznovrsnih oblika izražavanja toga odnosa. Stoga je to poglavito povijesno-kulturalni pojam.«

Svaki kršćanin – religiozan

Druga riječ čije Vas značenje zanima je religiozan. Dok tumači pojam »religiosus (religiozan, redovnik)« A. Pigna ističe da »religiosus (‘religiozan’) kao pridjev upućuje na ‘religiju’ i označuje duševno stanje, ponašanje, stil života ili šire, okolinu ili mjesto, koje u religiji nalaze svoje nadahnuće ili odredište«. »Tako govorimo o religioznim osobama ili čak ‘prostorima’. Između religioznoga i svetoga postoji određena srodnost, ali dok ‘svet’ izriče objektivno stanje, ‘religiozan’ naglašava subjektivnu dimenziju odnosa s božanstvom. Budući da je čitav kršćanski život, kao i moral, po svojoj naravi bitno religiozan (jer izriče osobni odnos s Bogom), za svakoga kršćanina koji je dosljedan svojoj vjeri kaže se i mora se moći reći da je religiozan.«

S druge strane, ako ga rabimo kao imenicu, onda »religiosus« ima više stručno i opisno značenje, pa tako znači »pobožnik« ili »redovnik«, piše Pigna i objašnjava da je još u kršćanskoj antici i ranom srednjem vijeku označavao određeni tip osoba koje su se »s posebnom zauzetošću posvećivale duhovnomu životu i bogoslužju, slijedeći put čistoće, strogosti i molitve«. »Sveti Toma kaže da epitet religiosus treba, gotovo kao njihovo vlastito ime, pridavati ‘onima koji se, poput paljenice, potpuno posvećuju službi Božjoj’«, što bi prema njemu značilo da se »religiozan« treba rabiti za članove »staleža savršenstva«. A taj »stalež« nisu činili samo monasi, koji su čitavu svoju egzistenciju posvećivali liturgijskim slavljima i kulturnim činima u užem smislu, nego i regularni kanonici te redovnici prosjaci (to jest članovi prosjačkih redova) koji su uvijek na osnovi radikalnoga odabira Boga i evanđelja znatan dio svoga vremena posvećivali izravnomu služenju braći. No, kako nadalje tumači A. Pigna, s vremenom je riječ »religiosus« – religiozan postupno dobivala sve više »tehničko-pravno značenje« te se rabila za označavanje i definiranje drevnih redova i kongregacija (sa »svečanim zavjetima«) i njihovih članova, tako da se, »sve do Zakonika kanonskog prava iz 1917., članovi ‘modernih’ ustanova ili kongregacija (s tzv. ‘običnim zavjetima’) nisu imali pravo nazivati religiosi«.

Odabir Boga kao razlog postojanja

»Tako je izraz religiosus u crkvenoj terminologiji izgubio dio svoga teološkog značenja (osoba potpuno posvećena službi Božjoj), da bi se istaknulo pravno-kanonsko značenje člana određene ustanove, s jasno određenim obilježjima«, a tek se Drugi vatikanski koncil kreće u »širem sklopu« te izraz religiosus uzima u teološkom značenju koje mu je dao sveti Toma. To je prema A. Vigni posebno vidljivo iz šestoga poglavlja konstitucije »Lumen gentium« u kojem se govori o svim oblicima života onih koji su u Crkvi na poseban način posvećeni Bogu. No, da ne bi došlo do pretjerane standardizacije toga izraza, isti je Koncil utvrdio odmake i razlike, a Zakonik kanonskoga prava dodatno je suzio izraz »redovnik« (religiosus) na čisto pravnu kategoriju, »daleko od značenja koje je imao u klasičnome nauku gdje je obuhvaćao sve one koji su se potpuno posvećivali božanskome služenju i mogao se primjereno odnositi na sve članove instituta, bilo redovničkih, bilo svjetovnih, bilo na eremite (pustinjake), bilo na posvećene djevice, bilo na pripadnike društava apostolskoga života, bilo na sve druge moguće oblike života u kojima odabir Boga i braće čini sadržaj i razlog njihova postojanja«.

Vjera kao posvemašnji osobni čin

Vjera je pak prema R. Fisichelli »oblik osobne spoznaje kojom se pod poticajem milosti prihvaća objava Božja u Isusu Kristu«, a prema L. Alvarezu »vjera se s antropološkog gledišta može definirati kao povjerenje čovjeka u Boga, s kojim je on kao osoba ‘korjenito’ povezan«. »To povjerenje, kao djelatnost koja suobličuje čovjeka Bogu, osoba postiže u svojoj konkretnoj totalnosti, tj. u svojim individualnim, društvenim i povijesnim uvjetovanostima. Odnos koji čovjek u vjeri uspostavlja s Bogom, uvijek ima dijaloški značaj. Pokret vjernika prema Bogu ‘odgovor’ je na poticaj koji je prethodno Bog prvi uspostavio s čovjekom. Premda je vjera uvijek nešto osobno i u svakome pojedincu različito, ona ima i zajedničke elemente koji su učinak vjere kao odgovora na konkretne čine povijesnoga očitovanja Božje istine i vjernosti.« Stoga će Fisichella istaknuti da se kršćanska vjera prije svega shvaća u svjetlu milosti: »Nitko ne može prihvatiti riječ Isusovu kao riječ Božju ako Duh Sveti ne djeluje u njemu i pokazuje mu da je ta riječ doista vjerodostojna Očeva riječ. Dimenzija milosti ima bitno prvenstvo u shvaćanju vjere jer istodobno dodiruje dvostruku stvarnost: sadržaj onoga što vjera prihvaća i čin osobno prihvaćanja i predanja Bogu. Ona je stoga u isto vrijeme dar Boga koji se objavljuje i poziva da ga se spozna i posvemašnji osoban čin kojim svatko može ostvariti sama sebe u istini i slobodi.«

Glas Koncila

Komentiraj

Please enter your comment!

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Please enter your name here