Podijeli

basicMateri sam najavljiva da bi jedan dan moga otić u rat. Kad je doša taj dan, spremija san uvečer stvari, ukra novce iz njezina takujina za put, stavija u džep osobnu iskaznicu i cilu noć nisan zaspa. Planira san uteć iz kuće da se ne javin. Kad je svanulo, sudarili smo se na vratima od zahoda, ona u spavaćici, a ja obučen za izlazak. Skužila me.

Nedilja ujutro, šest i pol sati, zima, prvi misec 92… Ništa nije rekla. Kad san iziša iz zahoda, naša san je kako sidi na mom krevetu kraj putne borše.

– Di si ti krenija? – upitala me.

– Iden ća u Zagreb na tulum – odgovorija san. Nisan ima snage odma reć di idem, niti je pravo pogledat.

– Kol’ko’š bit?

– Dva-tri dana.

– Da se ti ne misliš slučajno javit u vojsku?

– Iden na tulum, a u vojsku ću se javit usput, pa ako me prime.

Piljila je u pod minutu-dvi, a onda me pitala jel mi triba novaca… Tako smo se pozdravili. Točno san zna što se zbivalo u njezinoj glavi.

Tako fragment svog romana prvijenaca “Sinovi svetoga Josipa” prepričava Šibenčanin Tomislav Bašić. Roman je u sklopu svečanog obilježavanja 950. obljetnice prvog spomena grada Šibenika predstavljen u šibenskoj Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića.

Nije slučajno što je Bašić svoju knjigu, izdanje splitske naklade “Bošković” i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, zajedno s recenzentom Antom Nazorom, ravnateljem Centra, književnim recenzentom Ivanom Klarićem i suizdavačem Zoranom Boškovićem, predstavio ovih dana.

Prije 25 godina zbio se legendarni šibenski ratni podvig, obranjen je grad napadnut s mora, kopna i zraka. Promocija romana 43-godišnjeg profesora povijesti memoarsko je gradivo s hrabrom dozom prozaične, intrigantne slobode koja je, baš takva kakva jest, dragocjeni doprinos jubileju slavne bitke za Šibenik.

Kako to da se netko tko je 91. godine bio jedva punoljetan, drznuo uhvatiti u koštac s tako ozbiljnim gradivom, upitat će maliciozni koji uz tu godinu, u pravilu, vezuju idealne atribute ratnika videći ih kao žilave, stasite muškarčine na početku trećeg desetljeća života, uzorne, hrabre, besporočne bojovnike…

I Bašić je, istina, i tada bio stasit kao danas. Ali, u to je vrijeme, zajedno sa svojim kvartovskim vršnjacima, bio hrabar točno onoliko koliko to mogu biti buntovni, principijelni 19-godišnjaci, k tomu i Šibenčani. I u razgovoru za “Slobodnu” autor uglavnom ostaje vjeran šibenskoj riči, izrazu, frazi, baš kao što je u svojoj knjizi inzistirao na vjerodostojnim likovima, situacijama, ratnoj svakodnevici točno onakvoj kakva je bila. Pa, kud puklo da puklo!

– Taman je završija rujanski rat kad san se sa svojon ekipom odlučija javit u 113. brigadu. Uša san u Ured za obranu, odnosno krizni stožer blizu Nove pošte. Osušija mi se jezik od stra i oteka. Jedva sam izgovorija to šta sam ima reć.

Kad su čuli da nisan služija vojsku, da neman VES i da ne znan ništa o tome, neki me je tip doslovno potira kući i reka da se vratin kad završi rat. Ljudi oko njega su se počeli smijati, što je mene strašno povridilo. Gledano iz današnje perspektive, bila je to sasvim normalna reakcija.

Roman, međutim, nije pisan iz te, nego iz perspektive momka od nepunih 19 godina kojemu je dva miseca prije toga umra ćaća, a mater se od gubitka teško oporavljala. Igrom slučaja, netko je u Slobodnoj Dalmaciji vidio članak o HOS-u i rekao:

– Ajmo se mi prijavit u taj HOS! Lagat ćemo da smo bili u JNA jer smo taman tribali ići. Ja san se upisa na faks, šta je podrazumijevalo odgodu služenja vojnog roka. Svi su donosili potvrde s faksa, ko je studira i ko nije studira, samo da ne ode u JNA. Složili smo se – ići ćemo u HOS jer kod njih nema nikakve baze podataka. U to vrime nije ni bilo kompjutora, nije bilo nikakvih dokumenata… – kazuje Bašić.

Knjiga, dodaje, prati dramatične trenutke oproštaja s obitelji, bavi se psihološkom profilacijom poznatih likova u ratnim okolnostima, ulogama susjeda, prijatelja, suboraca, poznatim mjestima na kojima se 90-ih izlazilo u Šibeniku. Sve je to opisano kroz autorov lik i tadašnje poimanje stvarnosti.

– Nisan ima šta izmišljat. Samo san pisa šta se zbivalo u mojoj glavi, a za prijatelje i ostale likove sam, poznavajući ih, pretpostavlja šta su mislili kad su došli u Zagreb početkom siječnja 92. i čekali tri dana da se formira vod i da nas se negdi pošalje. Šalje nas se konačno u Gospić.

Prva situacija bila je ličko ratište. Ne znamo ništa o oružju, a glumimo da znamo i nakon dva dana uslijedio je napad na selo Ornice di je 19. satnija HOS-a držala položaj: Nas je poslalo ka pojačanje jer su Ornice bile u klinu i stalno su bombardirane. Nije bilo konkretnih akcija, ali je bilo lovanja četnika po ličkoj šumi.

Materi sam dva miseca laga i izmišlja šta mi radimo, govorija bi kako smo na obuci u Gospiću, kako je mirno… Svaki dan bi smislija neku drugu laž.

Bašić naglašava da roman opisuje ciljani dio njegova ratnog puta koji, nakon Like i Kupresa, vodi do rodnog Šibenika i 113. brigade s kojom odlazi u Hercegovinu i vraća se sudjelujući u operaciji Miljevci, prvoj velikoj oslobodilačkoj akciji HV-a u južnoj Hrvatskoj.

To je, kaže, i svojevrsna kulminacija romana nakon svih ratišta, lutanja i pucnjave.

– Želja mi je da kroz memoarsko gradivo demistificiram ulogu HOS-a u Domovinskom ratu, razbijem predrasude o njegovim postrojbama koje su nepravedno proklamirane i marginalizirane kao postrojbe mračnjaka zadojenih kojekakvom fašističkom ideologijom.

Nikakva ideologija, osim čistog domoljublja, nije bila razlog pristupanja HOS-u. Roman koji sam napisao je roman o Hrvatskoj, o Domovinskom ratu, o ljudima koji su se borili na hrvatskoj strani, a među njima je bilo i Bosanaca, i Srba, sjećam se i jednog Crnogorca… borili smo se za svog suborca s live i desne strane, a onda za svoj grad, državu, slobodu…

Nazvao sam ih sinovima svetog Josipa jer je on nebeski zaštitnik Hrvatske. Spominju se mnogi, pa i novinari koje sam sreo na ratištu. U romanu je i ljubavna priča mladog para koji se u ratnoj drami rastaje na klupi kod današnjeg “Azimuta” i “Domalda”. To je, ukratko, izdanje u kojemu nema ni traga gorčine, ni mržnje spram ikoga i koji bi i sam volio pročitati da ga je netko drugi napisa – zaključio je autor “Sinova svetoga Josipa”.

Bože, daj da ostanen živ…

– Sve je u romanu istinito, osim jednog detalja. Napisa sam ga onako, iz šibenske zajebancije. Do polaska busa za Zagreb, na prijavu HOS-u, imali smo još sat vrimena, ajmo se ća, reka sam prijatelju, pomoliti u Katedralu. Nigdi nikoga, sedam sati ujutro, Katedrala otvorena i nas dva se molimo.

Ja molim: – Bože daj da ostanen živ i u komadu, a ako iman poginit, da poginem brzo, da se ne patim… On se moli: Bože, zadnji put sam bija u crkvi kad sam dolazija ka mulac krast lemozinu, nemoj se ljutit, molim te, daj da ostanem živ. Poludija je kad je čuja za to moje friziranje.

Reka je: jesi ti lud, uzet će mi sve sakramente! Obeća sam mu svečano da ću reć na promociji da to jedino od svega šta sam napisa nije točno. Shvaćaju, valjda, ljudi da je to šibenski humor.

Birtija “Kod Marka” i baba Matija

– Jesmo bili uzorni kad se išlo “lupat” na ratištu, al’ kad smo bili slobodni, tribalo je to ludilo, na neki način, izbacit iz sebe… Kad smo ušli prvi put u birtiju “Kod Marka” u Gospiću, bila je na snazi prohibicija. Nudili su se samo sokovi. Svi su bili na coca-coli.

Ubrzo smo shvatili u čemu je fora. Naručivala se coca cola, ali se čaša izdašno nadolivala rakijom koja se na crno kupovala od seljaka iz okolice. Ispod svakog stola je bilo bar 6 -7 boca. Na razglasu piči: Boj se bije, bije… a unutra ko u košnici – domobrani, specijalci, vojna policija, Prva nizozemska dobrovoljačka… čisti urnebes u malom prostoru, 40 stupnjeva, viču i pivaju, jedan vadi bombu, oće je aktivirat, drugi uzima bombu, daje mu trisku i nastavlja pit.

Svaka večer bila je na granici incidenta, ali ta je birtija imala jedinstvenu karizmu – liječila nam je sve ratne traume.

Jedne prilike do mene je došao neki lik iz Rijeke, zvao se Baraba, i upitao me imam li babu. Ispalija sam ka iz topa: Imam, baba Matija se stalno moli za našu satniju.

Kaže on meni totalno trezveno: baba Matija je svetica! Odlazi iza šanka kod gazde Marka i odjedanput čuješ krčenje zvučnika i gazda ozbiljnim glasom kaže: pozdrav babi Matiji iz Šibenika koja se svaku večer moli za sve pripadnike 19. satnije HOS-a.

Nastao je potpuni kaos – 150 pijanih luđaka skandira: Matija, Matija i odabire glazbenu želju za babu: Boj se bije, bije… Padaju ljudi, boce, ludnica… scena kao iz filma “Od sumraka do zore”.

Komentiraj

Please enter your comment!

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Please enter your name here