Zločin je uslijedio kao odmazda za pobjede Hrvatske vojske u bitkama za Maslenicu. Četnici, kao prave kukavice i sramota od vojske, svoju mržnju islazivali nad preostalim nekoliko stotina Hrvata koji su ostali na svojim ognjištima. U jednom danu, 9. veljače 1993., ubijeno je deset članova šire obitelji Erstić, a ukupno je za vrijeme rata 18 civila Hrvata ubijeno u Medviđi.

Jedan od preživjelih, Stanko Erstić, Hrvat iz Medviđe, kojeg su pripadnici tzv. krajinske milicije zatočili u Kninu 1991. godine, svjedočio pred Haškim tribunalom u procesu koji se vodio protiv Milana Martića i Slobodana Miloševića, optuženih za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja.

Bio sam u đačkom domu u Rijeci kad me rano ujutro nazvao stric svećenik don Ante Erstić. Kad sam se javio na telefon, rekao mi je: ‘Mirko, ubili su ti ćaću’. Pitao sam: ‘Mamu?’ Rekao je: ‘I nju’. ‘Tetku?’ ‘I nju’. Plakao je dok je to govorio. Strašno mi je bilo. Plakao sam cijelo vrijeme u autobusu do Zadra, ljudi su me gledali što mi je, priča Mirko Erstić iz Medviđe, pišu 24sata.

Tog dana 9. veljače 1993. godine ubijeno je 10 ljudi od 18 do 88 godina starosti, svi prezimena Erstić. Dujo Erstić (56), Jeka Erstić (51), Petar Erstić (49), Jeka Erstić (46), Ivan Erstić (73), Jeka Erstić (64), Stoja Erstić (61), Šimica Erstić (88), Stoja Erstić (62) i Mira Erstić (18) pale su pod rafalima petorice svojih sumještana, kao odmazda za akciju Maslenica.

Medviđa u benkovačkom zaleđu već je davno bila okupirana, a mještani hrvatske nacionalnosti u izbjeglištvu. Vjerovalo se da su ostali manje više tvrdoglavi starci, uvjereni da im nitko neće ništa ili bar da će ih netko zaštititi ako horda krene. Nije bilo tako.

“Ljudi su vjerovali su da će se situacija smiriti, da im nitko neće ništa. Nisu imali snage ostaviti svoje ognjište, u svakoj kući je po netko ostao paziti na stoku. Skupljali su se u kući navečer, mislili su da ih možda neće dirati ako su u grupi. Te večeri su bili u našoj kući. Došla su petorica i pobili su ih rafalima. Išao sam u školu s njima, družili smo se, posjećivali za fešte. Rođakova kći od 18 godina je ubijena tada, a žena ranjena. Kad se osvijestila, od šoka je izbezumljeno lutala selom, pa su je pokupili UNPROFORCI i odveli u Knin u bolnicu i u razmjeni je završila u prognaništvu na biogradskom području. Dala je nekoliko iskaza policiji i sve se zna, čak i gdje ta petorica žive u Srbiji, ali nitko nikad nije uhićen zbog toga. To najviše boli”, kaže Mirko Erstić, čija rođakinja nažalost nije doživjela oslobođenje ognjišta, jer je i ona kasnije poginula u krvavom ratu u zadarskom zaleđu.

I u II. svjetskom ratu, u državi NDH, Hrvati ovog kraja doživjeli progone i ubijanja od strane četnika.

Na područjima koje su okupirali Srbi u Hrvatskoj, uz prisutnost međunarodnih mirovnih snaga UNPROFOR-a na tom području, izvan ratnih djelovanja je od 1992-1995. ubijeno preko 600 civila Hrvata. To je strašna brojka o kojoj hrvatska javnost mora sve znati.