Podijeli

Nakon što je srbijanski premijer Aleksandar Vučić tijekom nedavnog posjeta Zagrebu najavio rješavanje pitanja nestalih, još jednom problemu koji je opterećivao odnose Hrvatske i Srbije nazire se rješenje.
Iako o tome ni u Zagrebu ni u Beogradu još uvijek ne žele otvoreno govoriti, moguće je da se pitanje univerzalne jurisdikcije – zbog koje je svojedobno vukovarski branitelj Tihomir Purda završio iza rešetaka na temelju priznanja u logoru dobivenog nakon mučenja – riješi međunarodnim sporazumom dviju država.
Prema njemu, jedna od mogućnosti koje bi se mogle naći za pregovaračkim stolom jest i ona da se Hrvatska i Srbija usuglase da se osumnjičenicima za ratne zločine sudi prema mjestu prebivališta. Drugim riječima, srpskim državljanima u Srbiji, a hrvatskima u Hrvatskoj. Kako je bilateralni međunarodni sporazum pravno jači akt od zakona, on bi se automatizmom mogao primijeniti u sudskoj praksi.
Još uvijek nije izvjesno hoće li se ova mogućnost razmatrati već tijekom skorašnjeg posjeta hrvatskog ministra pravosuđa Dražena Božnjakovića Beogradu.
– Srbiji polako gori pod petama. Mora ispunjavati uvjete za članstvo u Europskoj uniji. Zato sada pristaje na razgovore o izbjegavanju pravosudnih nadležnosti u procesuiranju ratnih zločina i pronalaženju nestalih u ratu protiv Hrvatske – ističe u izjavi za “Slobodnu Dalmaciju” bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, koji napominje da Srbiji bez ispunjavanja tih uvjeta nema članstva u Europskoj uniji.
Upravo je Kovač, dok je bio ministar u Vladi Tihomira Oreškovića, 2016. godine inzistirao da se u poglavlju 23. o pravosuđu i temeljnim pravima, u “prijelaznim mjerilima” navede i da će Srbija morati procesuirati ratne zločine na način da izbjegava sukobe pravosudne nadležnosti, konstruktivno surađivati sa susjednim zemljama u pronalaženju i utvrđivanju sudbina nestalih osoba ili njihovih posmrtnih ostataka.

Ta će dva pitanja Srbija, navedeno je u tim mjerilima, morati “u potpunosti riješiti”. Isto tako će morati osigurati prava žrtvama rata i njihov pristup pravosuđu “bez diskriminacije”, provoditi svoj pravni okvir kada su u pitanju pripadnici manjina i u potpunosti surađivati s Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove.
– Tek kada se ispune sva ova “prijelazna mjerila” utvrdit će se “mjerila za zatvaranje” poglavlja. Ima tu, dakle, još puno posla za Srbiju – poručuje Kovač, koji napominje da su uvjete odredile sve države članice Europske unije, nakon čega je Hrvatska dala zeleno svjetlo otvaranju poglavlja 23. i 24.
Ako, dakle, Srbija pristane korigirati pravila vlastite regionalne jurisdikcije, bit će to pragmatičan potez, kako bi izbjegla blokadu pregovora i uspješno privela kraju iznimno važno poglavlje o pravosuđu.
Ostaje im, s druge strane, jurisdikcija nad zločinima počinjenima u BiH, koju Beograd, po svemu sudeći, neće biti spreman tako lako prepustiti Sarajevu.

Sporni zakon teretio uglavnom Srbe
Hrvatskoj je sporan članak 3. Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa za ratne zločine koji sudovima u Srbiji omogućava nadležnost za bilo koji ratni zločin koji je počinjen na pristoru bivše Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo osumnjičenika ili žrtve.
Malo je, međutim, poznato da je riječ o Zakonu donesenom 2003. godine, netom nakon ubojstva reformista Zorana Đinđića, na temelju kojega je Srbija osnovala Sud za ratne zločine, i na temelju kojega je osuđen dio izravnih počinitelja masakra na Ovčari.
Neki od njih su bili hrvatski državljani, i da nije bilo pravila o univerzalnoj jurisdikciji, oni u Beogradu ne bi mogli biti osuđeni. Članak o univerzalnoj jurisdikciji se, prema službenim podacima, primijenio na 170 osoba, od kojih 90 posto na optuženike srpske nacionalnosti. I na dvojicu Hrvata: Tihomira Purdu i Veljka Marića.

Komentiraj

Please enter your comment!

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Please enter your name here