Dana 9. travnja 1992. godine dvojica pripadnika tzv. Teritorijalne obrane upala su u kuću Stjepana Pakšeca. Prvo su likvidirali njega pred suprugom mu i djecom, a onda su odvezli suprugu i sinove u Novu ulicu. Dječacima i majci ispalili su smrtonosne hitce u glavu, nakon čega su podigli poklopac bunara i tijela im bacili u 15 metara dubok mrak. Ubojice su se vratili pred kuću obitelji Pakšec, zamotali tijelo ubijenoga Stjepana, dovezli ga te i njega bacili u bunar.

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je u napadima JNA i srpskih agresora poginulo 402 djece.

Povjesničarka doc. dr. sc. Vlatka Vukelić kao suvremenica Domovinskog rata ostala je šokirana kada je shvatila da tema stradanja civilnih žrtava, a posebno djece, 25 godina nakon završetka rata nije adekvatno obrađena.

„Ja sam bila sigurna da je brojka ubijene djece već odavno utvrđena, ali međutim to nije tako, iako su brojne institucije imale moralnu obvezu i prema žrtvama i prema njihovim obiteljima to učiniti. U početnim istraživanjima otkrila sam da najtočnije podatke imaju, ne državne institucije i uprave, već udruge civilnih žrtava Domovinskog rata. Utvrđivanje ovih činjenica jedan je od projekta Hrvatskih studija i čeka nas velik posao. Rekla bih da se trenutno nalazimo na sredini tog istraživanja i nadam se da ćemo kroz pet godina doći do neke konačne brojke.“

Najviše djece ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na RH

Vukelić je istaknula da je najviše djece ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na RH.

“Ratu je bilo izloženo milijun djece, dok ih je šest stotina tisuća bilo direktno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni roditelji ili netko iz obitelji, razoreni su im domovi. Vladin izvještaj iz 1996. godine prvi je donio brojke o ubijenoj djeci na području Republike Hrvatske. Tu se govorilo o nešto više od 300 ubijene djece, već nakon pet godina došlo se do brojke od 350, a danas se govori o oko 400 ubijene djece. Najviše djece je ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na Republiku Hrvatsku i to njih 110. Najmlađe dijete koje je stradalo imalo je svega dva mjeseca, a najčešće su stradala usred zrakoplovnih i topničkih napada te vatrenog oružja. Strašno je da u ovo suvremeno vrijeme mi nemamo knjigu mrtvih i točne podatke. Jedini od podataka koji su poprilično precizno vođeni su oni iz bolnica, a koji govore da je ranjeno 1260 djece…“

Iz Hrvatskog tjednika prenosimo priču Ani Galović o stravičnom ubojstvu braće Darija i Damira o kojem nikada nije pisano. Dječaci koji su žrtve hladnokrvne egzekucije nisu spominjani. O njima se ne snimaju dokumentarne emisije, predstave niti filmska ostvarenja. Njihovim imenom ne zove se ni jedna udruga ili klub, a kamoli škola ili ulica. O njihovom životu, strašnoj smrti i žrtvi, hrvatska javnost ne zna ništa. Ubojstvo obitelji Pakšec, u pravnom se smislu ne smatra ratnim zločinom jer se, nije dogodilo u vrijeme ‘ratnoga djelovanja’?!

Ako ste pomislili kako nakon članka o ubojstvu četverogodišnje Martine Štefančić u proljeće 1992. u obiteljskom domu u Borovu Selu, ne možete čuti za još jednu jednako strašnu egzekuciju dječjih života na vukovarskom području, vjerojatno nikada niste čuli za zločin u Novoj ulici. Samo 17 dana nakon ubojstva četverogodišnje Martine, oduzeta su, ne jedan, već dva dječja života, i to životi braće, Darija i Damira. Na vukovarskom Sajmištu, u Novoj ulici kućnog broja 28 smrtonosnim hitcima u glavu ubijena su braća Pakšec. Dario, tada šesnaestogodišnjak i Damir dvanaestogodišnjak. Njihova tijela bačena su u bunar dubok 15 metara.

Vukovarsko Sajmište 1991. – 1992.

Prije početka oružanih sukoba i otvorene agresije pobunjenih Srba na Vukovar, otac Stjepan, podrijetlom iz Zlatar Bistrice u Hrvatskom zagorju, za rodbinu i prijatelje Štef, radio je kao privatnik te vodio vlastiti vodoinstalaterski obrt. Supruga Ana Pakšec, rođena Luketić, rodom iz Dalja, radila je kao zaposlenica u Vuteksu, vukovarskom divu tekstilne industrije. Godine 1976. rodio im se prvi sin, Dario, a 1980. godine Damir. Obitelj je živjela skladnim životom u gradskom naselju Sajmište u tadašnjoj ulici Josipa Cazija, danas Dragutina Renarića. Braća Pakšec pohađala su Osnovnu školu ‘Stjepan Supanc’, danas je to Osnovna školu Antuna Bauera. Stariji sin Dario bio je izrazito dobar učenik i srednju je školu nastavio u Vukovaru.

Poput svojih vršnjaka, Dario i Damir voljeli su druženja nakon škole, pecanje na Dunavu, vožnju biciklom kroz naselje, košarku i nogomet. Mirne vukovarske snove i dva dječja djetinjstva prekinuo je ratni rujan 1991. godine kada je okupiran dio Sajmišta na kojemu su živjeli. U to vrijeme, pojedinci ili obitelji koji nisu bili određeni za hitnu likvidaciju zatočeni su kao roblje za rad lokalnom srpskom stanovništvu te pripadnicima paravojnih i dobrovoljačkih odreda. U tome su glavnu riječ imali pripadnici Teritorijalne obrane Vukovar i njezin odred Petrova Gora.

Prema iskazima preživjelih svjedoka, Stjepan Pakšec kao i ostali zarobljenici prisiljen je raditi teške fizičke poslove, od raščišćavanja urušenih i uništenih objekata do ukopa poginulih i ubijenih. Početkom 1992. godine jedino što je Stjepanu i obitelji od imovine ostalo bio je automobil, crveni Golf 2 koji je uz kuću nudio u „zamjenu” kako bi iz Vukovara na sigurno izveo suprugu i sinove. No nije mu dopušteno. U neposrednoj blizini kuće obitelji Pakšec, živjela je udovica, srpske nacionalnosti s kojom su imali dobrosusjedske odnose. S obzirom na bezvlašće i činjenicu da je noću mrak gutao ljude, znala je prenoćiti u njihovoj kući. Unatoč svojoj srpskoj nacionalnosti, gospođa se nije osjećala sigurno u svom domu. Tog dana 9. 4. 1992. u lokalu Taksi, u vlasništvu zamjenika komandanta Teritorijalne obrane Vukovar, Stanka Vujanovića, dvojica pripadnika odlučila su otići do obitelji Pakšec i uzeti njihov automobil. Jedan od njih poznavao je obitelj Pakšec s obzirom na to da su bili susjedi.

Obučeni u civilnu odjeću, nakon 19 sati navečer stigli su pred kuću te naoružani ušli u hodnik. Stjepan i Ana Pakšec, te mlađi sin Damir i susjeda bili su u dnevnoj sobi, dok je stariji sin Dario bio na katu. Prijeteći oružjem, izveli su Stjepana u hodnik te mu rekli da mu uzimaju auto jer se obitelj Pakšec ionako nalazi na spisku za iseljenje jer su – Hrvati.

Stjepan je pristao na ‘dogovor’ bez negodovanja. Upozoren je da prikupi i preda sve vrijednosti iz kuće jer ih ionako ne će moći ponijeti sa sobom. Dok je Stjepan u hodniku razgovarao, za to vrijeme, drugi je iz dnevne sobe izveo susjedu, pripadnicu srpske nacionalnosti. U susjednoj sobi, obojica su nad njom, naizmjenično pazeći na Pakšece, izvršili zločin silovanja. Kada im je Stjepan predao ključeve automobila, nisu bili zadovoljni pa su tražili novac. Stjepan je pokušao sačuvati posljednji novac koji su imali, ali je uz prijetnju dobio nekoliko udaraca u glavu drškom pištolja. Tada je supruga Ana donijela posljednjih 150 maraka, što je silno razbjesnilo obojicu.

Odlučili su ubiti cijelu obitelj, ali susjedu kao njihovu Srpkinju poštedjeti. Za to vrijeme, stariji sin Dario sišao je u dnevnu sobu dok je jedan od dvojice na njih pazio kako ne bi pobjegli ili pozvali pomoć. Prvi je susjedu odvezao “na čuvanje” kod poznanice koja joj nije dopustila otići. Kada se taj vratio, Stjepan je obojici predao sve vrijednosti koje su imali, no bez imalo milosti ispalili su mu nekoliko hitaca u glavu te ga na mjestu usmrtili. Suprugu Anu, te dječake Darija i Damira zatim su izveli iz dnevne sobe te im naredili da sjednu na stražnje sjedalo njihova crvenoga Golfa 2. Preplašene, odvezli su ih u Novu ulicu, kod kućnoga broja 28. Ondje se nalazila zatvorena kapija, ali raščišćeno dvorište srušene kuće te bunar.

Ana i dječaci nisu pružali otpor, nisu pokušali bježali niti pozvati u pomoć. Postrojeni ispred bunara, okrenutih leđa, dvojica egzekutora ispalili su im smrtonosne hitce u glavu. Nakon toga podigli su poklopac bunara te njihova tijela bacili u 15 metara dubok mrak. Istim autom vratili su se pred kuću obitelji Pakšec, u pokrivač zamotali tijelo ubijenoga Stjepana te ga prevezli do iste lokacije kako bi i njegovo tijelo ubacili u bunar.

Pravda za Darija i Damira?

Bliža obitelj o Stjepanu, Ani i dječacima nije imala gotovo nikakvih pouzdanih informacija nakon sloma obrane grada te početka okupacije. Jedina potvrda da je obitelj bila živa, bile su riječi zarobljenika, kao što je bio i sam Stjepan, koji su od siječnja do travnja 1992. godine uspjeli pobjeći iz okupiranoga Vukovara.

Kada više nije bilo nikakvih informacija, obitelj je ispunila Protokol za nestale osobe te ih predala međunarodnom Crvenom križu, navodeći podatke i adresu stanovanja te svoje sumnje u njihovo ubojstvo. Međunarodni Crveni križ je, uz pomoć UN-a, prilikom ulaska u okupirani Vukovar u svibnju 1992. godine dobio potvrdu o ubojstvu obitelji Pakšec. Prema dostupnim informacijama, tzv. milicija Krajine napravila je zapisnik o uviđaju 11. 4.1992. godine, čije je sjedište tada bilo u Dalju. Jedan od izvršitelja pri uhićenju otkrio je gdje se nalazi bunar s tijelima. Započelo je i suđenje na sudu u Belom Manastiru, sve dok iz zatvora, 1994. godine nije – pobjegao.

Ekshumacija tijela iz bunara izvršena je tek 13. 10. 1999. godine nakon početka mirne reintegracije. Zahvaljujući iskazu susjede srpske nacionalnosti koja je uspjela pobjeći te prijavila zločin silovanja i opisala događaje kojima je te večeri i sama nazočila, za ubojstvo obitelji Pakšec, pravomoćno su osuđeni Nikola Dukić zvani Gidža i Slavko Petrović. S obzirom na to da su osumnjičeni bili nedostupni pravosuđu Republike Hrvatske, ubojstvo obitelji Pakšec prepušteno je pravosuđu Republike Srbije.

Naime, Nikola Dukić Gidža, Vukovarac te susjed i poznanik obitelj Pakšec, poznatiji kao svjedok suradnik u procesu za zločin na Ovčari, nalazio se na teritoriju Republike Srbije gdje je i uhićen. Za sudjelovanje u teškom ubojstvu obitelji Pakšec te silovanje, u Republici Srbiji osuđen je na kaznu zatvora od 30 godina, u koju mu se ubraja sve vrijeme pritvora od 2005. godine. Slavko Petrović nedostupan je vlastima Republike Srbije, te mu se sudilo u odsutnosti. Pravomoćno je osuđen na 40 godina zatvora. Za zločin počinjen nad obitelji Pakšec vjerojatno nikada ne će odgovarati.

Ubojstvo obitelji za vrijeme okupacije – nije ratni zločin?

O stravičnom ubojstvu braće Darija i Damira nikada nije pisano. Dječaci koji su žrtve hladnokrvne egzekucije nisu spominjani. O njima se ne snimaju dokumentarne emisije, predstave niti filmska ostvarenja. Njihovim se imenom ne zove ni jedna udruga ili klub, a kamoli škola ili ulica. O njihovu životu, strašnoj smrti i žrtvi, hrvatska javnost ne zna ništa.

Njihovi rođendani i godišnjice smrti prolaze samo u tišini misli bližih članova obitelji. Ubojstvo obitelji Pakšec u sudskom procesu u Republici Srbiji pravno je definirano “krivičnim djelom ubojstva više lica iz koristoljublja”. Gotovo puna tri mjeseca nakon što je Republika Hrvatska postala međunarodno priznata država te puna četiri mjeseca nakon kraja borbi u gradu, na okupiranom teritoriju, tzv. SAO Krajina koja je tada bila na vlasti, te u skladu s tim provodila zakone, uz nazočnost UN-a, nije dopustila obitelji izaći iz okruženja gdje su im životi bili ugroženi samo zato što su bili – Hrvati.

Ubojstvo obitelji Pakšec, u pravnom se smislu ne smatra ratnim zločinom jer se, nije dogodilo u vrijeme ‘ratnog djelovanja’?! Može li itko, nakon svih ovih godina, šutnje o egzekuciji dvaju dječaka, jedne obitelji, šutnje o zločinu Nikole Dukića Gidže i Slavka Petrovića, bližoj obitelji ikada iskazati dovoljno poštovanja i sućuti za žrtvu koju je obitelj Pakšec podnijela? Na katoličkom groblju u Dalju, posljednje je počivalište braće Darija i Damira, čiji su životi ugašeni u 15 metara dubokom mraku masovne grobnice. U Novoj ulici kod kućnoga broja 28 u bunaru uz obitelj Pakšec, i dvije pojedinačne grobnice, ubijeno je i ekshumirano još deset osoba. I ovoga 14. rujna kod Spomen-obilježja Nova ulica obilježit će se Dan žrtava, branitelja i civila, gradskog naselja Sajmište. Naselja koje je dalo tolike žrtve za vrijeme bitke 1991. ali i u vremenu okupacije, početkom 1992. godine.

I dva vukovarska dječaka, braću, Darija i Damira.

U Vukovaru danas više ne postoji niti jedna obitelj prezimena Pakšec.