Na Višem sudu u Beogradu za ratni zločin u Lovasu nepravomoćno osuđena osmorica

Ukupno 47 godina zatvora – tako glasi jučer izrečena presuda pred Odjelom za ratne zločine Višeg suda u Beogradu u procesu za ratni zločin 1991. godine, u srijemskom selu Lovas. Sudsko vijeće jednoglasno je, naime, donijelo presudu kojom su osmorica okrivljenih za ratne zločine protiv civila u Lovasu ‘91. proglašeni krivima i osuđeni na kazne u rasponu od četiri do osam godina.

Osuđeni su Željko Krnjajić, Milan Devčić, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radislav Josipović, Saša Stojanović, Jovan Dimitrijević i Zoran Kosijer. Suđenje koje je započelo prije 11 godina time je okončano, ali presude još nisu pravomoćne, jer je na njih moguće uložiti žalbu u roku od 30 dana. Kako prenosi Hina, u prvim komentarima promatrača na navedenu presudu iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP) i hrvatske Dokumente ocijenjeno je da tom presudom “nije dosegnuta pravda”, kao i da je protokom vremena i činjenicom da je nekoliko optuženih u međuvremenu umrlo, paradoksalno umanjen i ukupan broj žrtava za koje su okrivljeni odgovarali pred sudom.

Suze zbog (ne)pravde

– Plakala sam kada sam čula presudu iz Beograda – bio je jučer prvi komentar načelnice Općine Lovas Tanje Cirba koja je pritom rekla kako očito “nema ovozemaljske pravde za žrtve Lovasa”. Jedino se možemo uzdati u Božju pravdu i Božji sud – rekla je.

– Presuda od 47 godina zatvora za 29 žrtava ratnog zločina iz Lovasa je sramotna! To je 1,6 godina po jednoj žrtvi. Strašno je i pomisliti kako se sada osjećaju obitelji lovaskih žrtava. Iako i 11 godina od početka suđenja nisu niti imali očekivanja da će pravda biti zadovoljena – nadometnula je načelnica Cirba, kazavši kako upravo zbog tog razloga gotovo nitko od mještana Lovasa jučer nije želio ići u Beograd na izricanje presude, iako je beogradski FHP ponudio platiti troškove. “Nije bilo interesa jer su ljudi razočarani i izmučeni svim tim nakon 11 godina od početka suđenja”, kaže Cirba. Načelnica pritom podsjeća kako je u Lovasu ubijeno 69 civila u napadima na selo i potom u okupaciji Lovasa u jesen 1991. godine. “Optužnica je i bila dignuta za toliki broj žrtava 2008. godine, i prvom presudom 2012. godine izrečna je bila kazna od 128 godina zatvora za 14 optuženih. No, onda je išla žalba, pa poništenje presude zbog, kako je bilo obrazloženo, nepravilnosti u postupku, i onda je započelo novo suđenje godinu-dvije kasnije, uz niz manjkavosti i mislim da je srbijansko pravosuđe učinilo sve da što duže proces otegne, jer su se ročišta odlagala, dugo nije bio imenovan tužitelj. I naravno da se u ljudima javila sumnja da za zločine u Lovasu nitko neće adekvatno odgovarati. U međuvremenu je i petero optuženika preminulo, jedan je proglašen procesno nesposobnim zbog bolesti, i onda se dogodilo da se i broj žrtava obuhvaćenih optužnicom smanjivao. I za tih 28 žrtava presuda od 47 godina zatvora je sramotno malo, a što reći obiteljima onih ostalih 40 žrtava za koje nitko neće odgovarati, kaže Cirba.

Tužan dan u Lovasu

Govoreći o ratnom stradanju Lovasa općinska načelnica kaže i sljedeće: “Tu je, dakako, i ono pitanje koje nas sve muči, a to je što je zapravo učinilo hrvatsko pravosuđe? Zašto u Hrvatskoj nismo proveli postupak do kraja, možda bi ipak bio pravedniji”. Tanja Cirba kaže da se “nešto sudilo” u Hrvatskoj, ali i da je glavna optužnica predana srbijanskom pravosuđu.

– Ovo je još jedan pretužan dan u Lovasu. Nažalost, žrtava je mnogo. Preživjeli već 28 godina pričaju o svom stradanju, svaki put sa suzama o očima. Prebolno je izgubiti svoje najmilije na takav tragičan način, a još k tome kada znaju da nitko za to neće odgovarati dodatna je sol na ranu. Lovas ne samo da ima razloga za suze, nego su ljudi strašno razočarani – kaže Cirba, dodajući da je ovom presudom suđenje za stravične zločine 1991. u Lovasu, pravno gledano, završeno. U Lovasu kazuju i kako su osuđene “sitne ribe”, dok glavni odgovorni, a pritom spominju i JNA – nisu niti bili obuhvaćeni optužnicom. Načelnica Cirba, pak, dodaje da jedan posto zadovoljštine tek donosi činjenica da je “ta nekakva krivnja, kakva god, ipak priznata” što je, dodala je, nekakav minimum.

Selo Lovas pretrpjelo je u agresiji 1991. golema stradanja: ubijeno je 5,5 posto tamošnjih Hrvata. Najstrašniji zločin počinjen je 18. listopada ‘91. godine, kada su pripadnici TO-a i paravojne postrojbe “Dušan Silni” natjerali 51 mještanina Lovasa, koristeći ih kao živi štit, da očiste minsko polje koje je prethodno postavila tadašnja JNA. Od eksplozija mina smrtno je stradao 21 mještanin, a većina je bila ranjena. U mjesecima terora Hrvati, koji su većinsko stanovništvo, morali su nositi bijele vrpce oko ruke i fizički su zlostavljani.

Lovasanin Vlado Krpan pratio je u Srbiji tijek suđenja za zločine u Lovasu svih proteklih 11 godina. I jučer je bio u Beogradu na izricanju presude.

Ostaje Božja pravda

– Daleko je to od pravde, ali bar nešto. Za mnoga sela s istoka Hrvatske koja su također stradala u agresiji 1991. godine, suđenja nije niti bilo. Vidjet ćemo što će biti po pravomoćnosti presude, ali koliko-toliko ipak nešto jest presuđeno za zločine u Lovasu – kratko je rekao Krpan. Jučerašnja presuda, naime, nije pravomoćna, jer i na nju postoji pravo žalbe, ali novog suđenja za zlodjela u Lovasu neće biti, jer prizivni sud, prema zakonu, može presudu Višeg suda potvrditi ili preinačiti, ali ne i vratiti proces na početak. Valja podsjetiti da je presudu iz 2012. godine, kada je 14 optuženih za ubojstva, zlostavljanja i mučenja 69 hrvatskih civila u Lovasu bilo proglašeno krivima i osuđeno na kazne zatvora od četiri do 20 godina, dvije godine kasnije ukinuo beogradski prizivni sud uz obrazloženje da je “nerazumljiva i proturječna” i donesena uz povrede kaznenog postupka, pa je predmet vraćen na ponovni postupak.

Ivan Mujić preživio je minsko polje, bio je tada među 14 ranjenih. “Teško mi je. Ostaje nam da se borimo za istinu, da pričamo o onome što je pretrpio Lovas prije 28 godina, jer na drugo ne možemo utjecati – kaže. Dodat će da je “valjda sada došao kraj toj trakavici od suđenja”, iako je na kraju “nažalost, suđeno za samo manji dio žrtava”.

– Teško mi je više bilo to i pratiti. Kazne su vrlo male za tolike zločine, upitno je koliko će uopće i provesti u zatvoru. Mislim da je to sramota za srbijansko pravosuđe, ali nismo imali pretjerana očekivanja. Osobno mi je žao što to nije preuzelo pravosuđe Hrvatske, pa bile to i presude, kakve trebaju biti, u odsutnosti – mišljenja je Mujić koji smatra da izrečene presude “ni blizu nisu pravda za Lovas”.
– Žrtve više nitko ne može vratiti, a oni neka misle o svojim postupcima. Pravda je spora, ali dostižna, pa možda na kraju ostaje ona Božja pravda – kaže Ivan Mujić i napominje da u Lovasu nakon presude jučer “nikome nije bilo lako”.

Sanja Butigan